Blagdan Ruke sv. Vlaha u ponedjeljak, 5. srpnja svečano je proslavljen u Parčevoj crkvi u Dubrovniku. S moćima lijeve ruke sv. Vlaha koje je nosio rektor zborne crkve sv. Vlaha i predvoditelj misnog slavlja don Hrvoje Katušić svečana procesija došla je iz katedrale do crkve sv. Vlaha, a poslije mise Parčeve moći su također u procesiji vraćene u katedralu. Ispred sjevernih vrata katedrale predvoditelj slavlja podijelio je okupljenim vjernicima blagoslov s moćima lijeve ruke sv. Vlaha. U procesiji su sudjelovali svećenici koncelebranti, članovi Bratovštine sv. Vlaha, Dubrovački trombunjeri, predstavnici Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije te dio vjernika.
Rektor crkve sv. Vlaha na početku propovijedi govorio je o kontekst nastanka blagdana Ruke sv. Vlaha nakon što je pučanin Toma de Vitianis donio moći u Grad 1346. godine, a Dubrovačka Republika taj datum već sljedeće godine proglasila državnim blagdanom. Spomenuo je još dvije situacije iz kasnijih stoljeća vezane uz ovaj datum i sv. Vlaha. Kao zanimljivost istaknuo je da je moći u Grad donio pučanin, reklo bi se vjernik laik, te kako ih nije zadržao se sebe, u nekoj svojoj privatnoj kapelici, kakvih je u ono vrijeme bilo dosta, nego je imao osjećaj za opće dobro, za povezanost sv. Vlaha i stanovništva Grada te ih je darovao. Potaknuo je okupljene vjernike da i sami njeguju taj osjećaj za opće dobro i danas.
Početkom 40-tih godina tog 14. stoljeća u svijetu se počela širiti kuga, što je prva poznata pandemija, te je stigla i u Dubrovnik. Već u početku pandemije u Gradu, dvije godine nakon dolaska moći svečeve lijeve ruke, stari Dubrovčani su donijeli odluku o gradnji crkve sv. Vlaha. Riječ je o gotičkoj crkvi koja se nalazila na istom mjestu kao i sadašnja barokna i koja je kasnije stradala u požaru. Propovjednik je istaknuo kako se stari Dubrovčani u strahu od kuge nisu udaljavali od Boga nego su se još žarče njemu utjecali, pa su se čak u takvom vremenu usudili početi graditi crkvu Parcu u čast. Nešto kasnije Republika je organizira i karantenu za prihvat osoba koje su stizale u Dubrovnik iz drugih krajeva, kako bi spriječila širenje kuge među stanovništvom. Iz toga je rektor Katušić izvukao poruke o tome kako je u nevoljama potrebno imati još više povjerenja u Boga, ali također i raditi sve ono što razum savjetuje kao dobro kako bi se nevolje smanjile i otklonile. Kazao je također kako niti jedna krajnost, bilo da se samo moli Boga ili da se čovjek pouzdaje samo u svoje snage, nije dobra nego je potrebno “istovremeno voziti na oba kolosijeka”.
Uz datum slavlja ljetnog blagdana sv. Vlaha vezan je i događaj povratka ukradene relikvije lijeve ruke sv. Vlaha u 17. stoljeću. Naime, nakon Velike trešnje 1667. godine ova relikvija je bila ukradena te je nakon više godina potrage pronađena u Gjenovi i vraćena u Dubrovnik. Drugi događaj je bio povlačenje jake i brojne rusko-crnogorske vojske koja je početkom 19. stoljeća opsjedala Dubrovnik. Oba ta događaja vjernici su protumačili kao milost po zagovoru sv. Vlaha.
Propovjednik je na kraju potaknuo okupljene vjernike da u životu budu odgovorni prema Bogu, prema sebi i prema drugima, utječući se Bogu ali i upotrebljavajući svoje ljudske snage.
Svečanosti proslave ljetnog blagdana sv. Vlaha pridonio je Mješoviti katedrali zbor pod ravnanjem profesorice Maje Marušić koji je nakon molitve sv. Vlahu na kraju mise animirao pjevanje himna sv. Vlahu “Čuj sv. Vlaho naš”.
Angelina Tadić
