Danas, dok franjevačke zajednice slave blagdan Rana sv. Franje, odnosno spomen na događaj koji se na današnji dan 1224. dogodio na brdu La Verna kad se sv. Franjo na svome tijelu primio vidljive biljege Isusovog raspeća, stigme, mi u Dubrovniku, nakon Zadra, Herceg Novog, a prije Splita i Rijeke, imamo blagoslov susresti se u ovom Biskupijskom svetištu Gospe od Milosrđa, sa svecem našeg roda, duhovnim sinom sv. Franje Asiškoga u Redu Male Braće Kapucina, sv. Leopoldom Mandićem.
Sv. Leopold nije poput sv. Franje, imao stigme, znakove Isusovog raspeća, ali je zato sav postao živi znak, „stigma“, Isusove neizmjerne ljubavi i milosrđa. Činio je to vršeći, kako nam je svima dobro poznato, službu ispovjednika po deset i više sati dnevno kroz gotovo četrdeset godina. I upravo je to što je on bio znak, „stigma“, samog Isusa Krista i njegove ljubavi prema nama, ono što nas privlači njegovim relikvijama, kojima ne častimo njegovu smrt, mi nismo nekrofili, nego njegov svetački život, odnosno njegov način biti u svijetu znak ili „stigma“ Isusa Krista, koji nas poziva da budemo živi znakovi, „stigme“, njegove prisutnosti u svijetu i vremenu u kojemu živimo.
Puno je načina na koji to možemo biti. Sv. Leopold nam svojim primjerom pokazuje da nije važno ni što činimo, ni gdje činimo – on je želio ići na Istok i raditi za jedinstvo kraćana, ali mu nije bilo dano – nego da je važno da ono što činimo bude usklađeno u s Božjom voljom, odnosno da ono što činimo, činimo onako kako bi to sam Isus Krist činio. Evo, to je bio sv. Leopold! Onaj koji je činio ono što bi Isus Krist na njegovom mjestu činio! Osobito je to vidljivo kad je riječ o njegovoj službi ispovjednika. Kad su mu prigovarali da je bio previše blag u ispovijedi on je pokazivao na Isusa Krista i govorio: „A On dakle, On je došao umrijeti za duše, i bude li mi Gospodin prigovarao zbog prevelike velikodušnosti moglo bi mu se reći: Blagoslovljeni Gospodaru, ovaj loš primjer ste mi Vi dali, umirući na križu za duše potaknuti Vašom božanskom ljubavlju.“
Isusov „loš“ primjer je ono prema čemu nas želi usmjeriti i današnja 24. nedjelje kroz godinu pozivom na opraštanje koje nema granice. Podsjetimo se da je Isus, dajući nam taj „loš“ primjer umirući na križu molio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). I da nas u Očenašu uči moliti: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!“ (Mt 6, 12). Danas kaže Petru, ali i svima nama koji se s Petrom pitamo koliko puta nekome oprostiti: „Ne kažem ti do sedam nego do sedamdeset puta sedam.“
Tema opraštanja jedna je od najvažnijih tema kršćanstva, ali zbog neopraštanja koje nas razdire postala je i jednom od glavnih tema našeg hrvatskog društva. Zato bi bilo dobro da svi, a osobito mi kršćani koji činimo preko 90% stanovnika hrvatskog društva, učinimo svojim pitanja koja je u današnjem prvom čitanju postavio mudri Sirah: „Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe?“ I da nakon toga shvatimo da opraštanje nema alternativu, želimo li dobro sebi samima, svojim obiteljima, hrvatskom društvu i Crkvi kojoj pripadamo. Opraštanje ne smije biti iznimka. Ono mora postati pravilo. Ne smije nam se dogoditi ono što se dogodilo nekome tko je, komentirajući nedjeljnu propovijed na mrežnim stranicama Dubrovačke biskupije i Facebooku, jučer napisao: „Nikada im oprostiti necu … NIKADA … Sve ono sto su oni meni cinili … Dabogda im se hiljade puta gore vratilo … PROKLETI BILI …“ Kako tužno! I destruktivno! Ne toliko za one kojima nismo oprostili, nego za nas koji ne opraštamo. Nemojmo to sebi činiti. Neopraštanje je luksuz koji sebi ne smijemo dozvoliti, jer oni koji ne opraštaju nemaju budućnost. Ono nije kazna za onoga kome nisam oprostio. Ono je kazna za mene koji nisam oprostio. Nije to zato što to Bog želi. Ne! Neće te Bog strpati u tamnicu dok ne vratiš dug! To ti sam sebi činiš zatvarajući se u tamnicu neopraštanja. Svjedoči to primjer koji sam naveo.
Primjer opraštanja nam je dao Bog, koji nam je u Isusu Kristu sve oprostio. Njemu bismo trebali sličiti. Oprostimo! Budimo u svojoj obitelji, svom mjestu, svojoj župnoj zajednici, ovom našem hrvatskom društvu, njegove „stigme“, znak njegovog milosrđa i opraštanja, kojemu je, svjestan da je Bog i lijek i liječnik, sv. Leopold neumorno služio, a svojim svetačkim primjerom i dalje to nastavlja činiti.
Neka nas na nasljedovanje primjera Isusa Krista u opraštanju, ali i u svemu drugom što Bog od nas traži, potiče njegov svetački primjer, ali i prati njegov svetački zagovor.