Današnji evanđeoski ulomak je istovremeno i pripovijest o onome što se dogodilo prije gotovo dvije tisuće godina na Genezaretskom jezeru i simbol onoga što se, na ovaj ili onaj način, događa tijekom cijele kršćanske povijesti. Lađa šibana valovima i protivnim vjetrovima Petrova je lađa.
1. To je ona lađa kojom su, udarani protivnim vjetrom, plovili Petar i drugi apostoli nakon što su u pustom kraju svjedočili događaju umnažanja pet kruhova i dviju riba i pri tom, po Isusovoj zapovijedi: „Dajte im vi jesti“, naučili da i ono malo stavljeno u Isusove ruke može dostajati svima. No oni su i dalje sumnjali. I ta sumnja je bila za njih gora od protivnog vjetra i valova.
2. To je također lađa progonjene Crkve prvih kršćanskih stoljeća kojoj je na čelu, kao dvadeseti po redu rimski biskup, bio i sv. Stjepan I., papa i mučenik, koji je podnio mučeništvo 2. kolovoza 257., za vrijeme veoma žestokog Valerijanovog progona usmjerenog protiv crkvenih službenika. U tim progonima s pravom prepoznajemo valove i protivne vjetrove. No osim ovih izvanjskih problema, Crkva tog vremena je bila obilježena i unutarnjim problemima i curenjem. Neki su, naime, kršćani, među njima čak i biskupi, u sumnji i strahu za život otpali od vjere, slično kao i Petar u današnjem evanđelju. Koliko god da su slaveći svoju braću i sestre mučenike sebi u pamet dozivali, kao i mi danas, riječi iz Knjige Mudrosti da „su duše pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva“ i da im je „nada … puna besmrtnosti (jer su) za malo muke zadobili dobra velika“, u suočavanju s prijetnjom mučenjem i smrću, nisu uspjeli izdržati. Bili su sabi. Njihova se vjera pokolebala u strahu za život. Ljudski gledano ih nije teško razumjeti. Pokušajmo se staviti u njihovu situaciju. To je krajem prošle godine znalački učinio američki redatelj Martin Scorsese u filmu „Šutnja“, napravljenom prema istoimenoj knjizi japanskog pisca Shusaka Endoa o progonima kršćana u Japanu u XVII. st. Nakon što se pogleda taj film, teško je više bilo koga osuditi zbog otpada. Ponekad su možda samo okolnosti prevagnule da je netko uspio izdržati do kraja i postao mučenik, a drugi nije i postao „laps“, odnosno otpadnik. Rijetki su oni koji se nisu bojali i koji su po tom pitanju bili posve uvjereni, poput, na primjer, sv. Ignacija Antiohijskog, jednog od najpoznatijih mučenika Crkve prvih stoljeća, koji je putujući iz Sirije prema Rimu gdje će ga pogubiti pisao rimskoj Crkvi bojeći se da ne spriječi njegovo mučeništvo: „Pustite me da budem hrana zvijerima po kojima mogu stići Bogu: Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov.“ Pitam se bi li, međutim, isto govorio da je umjesto što je sam postao hrana zvijerima, morao gledati druge kako postaju hrana zvijerima.
Otpad pojedinih kršćana u vremenu sv. Stjepana I. nije nailazio na razumijevanje drugih kršćana. To je bio povod velikoj unutarnjoj neslozi Crkve. To je bilo unutarnje curenje Petrove lađe koje je obilježilo njegovo vrijeme i koje je Crkvi naštetilo više od samih progona, pa i samog otpada pojedinih vjernika. Valovi i protivni vjetrovi udaraju Crkvu izvana. Nesloga slabi Crkvu iznutra. U čemu je bio prijepor? Neki su bili prema otpalim kršćanima bili prestrogi, gotovo da su im zatvorili vrata Crkve. A sv. Stjepan I. je prema otpalima zauzeo blag stav, tražeći za povratak u Crkvu samo kajanje i pokoru. Slično se postavio i u tadašnjem sukobu oko toga treba li ponovo krštavati one koji su kršteni u heretičkim i otpalim zajednicama. Tim je ostao na liniji rimske Crkve. Ona se nadahnjivala na Petrovom osobnom iskustvu Božje strpljivosti, kao i njegovoj poruci koju smo danas čuli kao drugo čitanje, da je Gospodin strpljiv prema nama, „jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“
3. Petrova lađa šibana valovima i protivnim vjetrom je Crkva i svih drugih vremena povijesti. Crkva je zajednica koja nikad nije mogla reći da nije bilo valova i protivnih vjetrova, ali i unutarnjih izdaja i nesloga. Tako je i s Crkvom kojoj ja na čelu papa Franjo, 266. nasljednik sv. Petra i 246. nasljednik sv. Stjepana I., pape i mučenika.
Protivne sile i vjetrovi o kojima govori današnji evanđeoski ulomak se i danas očituju u progonima kršćana, kao i njihovoj diskriminaciji od koje nije imun ni razvijeni Zapad. Svojevremeno je austrijski dnevni list „Die Presse“, a prenio Glas Koncila, objavio članak novinara i publicista dr. Paula Schulmeistera u kojemu je on ustvrdio da je danas svaki deseti kršćanin diskriminiran i progonjen, odnosno da je među diskriminiranima na vjerskoj osnovi čak 80 % kršćana. Nažalost o ovome se sustavno šuti. A ako se i nešto kaže, krivo se protumači.
No ipak, koliko god da je ova situacija teška za mučeničke Crkve, to nije glavni problem današnje Crkve. Problem današnje Crkve je unutarnje „curenje“. To unutarnje „curenje“ su današnji „lapsi“, odnosno oni koji su se, iako nisu formalno otpali od Crkve, dali zavesti od diktature relativizma i mentaliteta našeg sekulariziranog svijeta koji, kako nam je gorio papa Benedikt XVI. u Zagrebu, „apsolutizira … sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najduljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalan osjećaj i zadovoljenje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu.“ Posljedice ovoga su sve manje sklopljenih ženidbi i sve više rastava. No ovdje to ne staje. Posljedica ovoga je i sve manje rođenih. To ej glavni problem našeg naroda. Na njega se nadovezuje i egzodus iz Hrvatske, mladih ljudi u inozemstvo koji, bojim se, svoje uzroke ima također u onome o čemu nam je papa govorio. No ovo nije najveći problem za Crkvu. Postoji i nešto što je za Crkvu gore od toga da netko od nje otpadne. Za nju je gora od otpada unutarnja nesloga Crkve, koju danas izazivaju oni koji bi htjeli zatvorit vrata Crkve onima koji su otpali od Crkve, odnosno onih koji odbacuju pozive i poticaje pape Franje, koji nam, na liniji sv. Petra i svog predšasnika sv. Stjepana I., pape i mučenika, poručuje da je „Božje ime milosrđe“ i koji nas u skladu s tim uči da „Crkva mora brižno i pažljivo pratiti (i) svoju najslabiju djecu, obilježenu izgubljenom i ranjenom ljubavlju, vraćajući povjerenje i nadu, poput svjetionika neke luke ili baklje koja se nosi ljude da prosvijetli one koji su skrenuli s pravoga puta ili se nalaze usred oluje“ (Amoris Laetitia, 291). Papa Franjo nas, na liniji svojih prethodnika koji razumiju Božje milosrđe i Božju strpljivost, šalje da krenemo ususret svojoj otpaloj braći i sestrama, da krenemo na periferije i da im budemo poljska bolnica.
Crkva je zajednica vjernika, ali je ona istovremeno i zajednica nesavršenih ljudi, ljudi slabe vjere koji, nerijetko počinju sumnjati. Neki, nažalost i otpadnu. Vanjski valovi i protivni vjetrovi mogu to potaknuti, ali oni nikad nisu bili glavni problem Crkve kojoj je prirodno stanje biti šibana protivnim vjetrovima i udarana valovima. Otpada je uvijek bilo. I bit će. Moramo toga biti svjesni, gledajući na sebe i svoju grešnost, ali i na druge oko sebe i na njihovu grešnost. Svi smo slabi i grešni. Nema iznimke. Savršeni na zemlji ne postoje. Samo je Bog savršen. Ali smo pozvani biti savršeni. Evanđeosko mjesto na kojemu nas Isus poziva da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac nebeski govori o ljubavi prema neprijateljima. Koliko li se onda ovaj poziv odnosi na našu otpalu braću i sestre!
To da smo slabi i grešni nije glavna poruka koju nam želi poslati današnja liturgija. Postoji još jedna važnija poruka. Ta poruka je, uz poruku iz prvog čitanja da su „duše pravednika u Božjoj ruci“, psalma da „oni koji siju u suzama žanju u pjesmi“ i drugog čitanja da „ne kasni Gospodin ispuniti obećanje … nego je strpljiv“, poruka današnjeg evanđeoskog ulomka da je i u situaciji protivnih vjetrova i valova, ali i naših osobnih sumnji i otpada, Krist svejedno uvijek s nama i uz nas. On je trajno prisutni. Treba ga samo prepoznati. I zazvati molitvenim krikom kao svoga Spasitelja: „Gospodine, spasi me!“
Pokušajmo to danas s vjerom učiniti za sebe, za svoju obitelj, za grad Hvar, za ovu hvarsko-bračko-višku biskupijsku zajednicu koja danas, predvođena biskupom Slobodanom, slavi svoga nebeskog zaštitnika, sv. Stjepana I., papu i mučenika. Učinimo to i za nasljednika vašeg biskupa za kojega molite da vam ga Bog providi, za našu domovinu Hrvatsku, Katoličku Crkvu na čelu s papom Franjom i sav svijet. Učinimo to i za našu otpalu braću i sestre, suvremene „lapse“, ali i za onu braću i sestre koji bi im zatvorili vrata Crkve. Molimo Gospodina da im i jednima i drugima pokaže „pukotinu“ svojega milosrđa koje nema granica. I kriknimo za sve nas Isusu iz dubine svoga srca: „Gospodine, spasi!“ Vidjet ćemo, osjetiti ćemo olakšanje. I u njemu, Isusu Kristu, ćemo ponovo pronaći utočište i utjehu u svim kušnjama i poteškoćama koje nas muče.