Šestoga dana devetnice u čast blažene Marije Propetoga Isusa Petković u Blatu, vjernici su se u nedjelju 5. srpnja prijepodne okupili u svetištu smještenom u prizemlju samostana, ispod samostanske kapele Krista Kralja. Svečano euharistijsko slavlje župnik župe Svih svetih u Blatu don Željko Kovačević.
„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni“
Središte liturgijskog slavlja bila je evanđeoska poruka iz Evanđelja po Mateju u kojoj Isus upućuje jedan od najnježnijih i najutješnijih poziva Svetoga pisma: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Upravo su te riječi postale polazište homilije, osobito snažno odjekujući na dan kada je euharistijsko slavlje bilo povezano sa sakramentom bolesničkog pomazanja.
Propovjednik je istaknuo kako iskustvo izmorenosti i opterećenosti nije strano nijednom čovjeku. Premda se bolest često povezuje samo s tjelesnom nemoći, stvarnost ljudskog života pokazuje da svi ljudi nose svoje rane, slabosti i terete. Svatko je na određeni način obilježen posljedicama grijeha koji ostavlja tragove na ljudskom srcu, odnosima i životnim odlukama. Upravo zato Kristov poziv nije upućen samo bolesnicima, nego svakom čovjeku koji osjeća težinu vlastite ograničenosti.
Posebno je naglašeno kako se suvremeni čovjek često boji trpljenja te nastoji pronaći brza rješenja za svoje teškoće. U vremenu kada se nude brojni „instant odgovori“ i obećanja brzih čuda, lako je zaboraviti da put vjere nije bijeg od križa, nego hod s Kristom kroz životne kušnje. Bog ne djeluje poput čarobnjaka koji uklanja svaku poteškoću, nego poput Oca koji čovjeka prati, jača i vodi prema punini života.
Razmišljajući o Kristovoj muci, propovjednik je postavio snažno pitanje: „Što je Bog skrivio da bude razapet?“ Odgovor je jasan – ništa. Krist je činio dobro, donosio život, liječio, tješio i spašavao, a ipak je prihvatio križ iz ljubavi prema čovjeku. Upravo u tome otkriva se dubina Božje ljubavi koja ne napušta čovjeka ni onda kada prolazi kroz najteže trenutke.
Govoreći o ljudskoj lomljivosti, propovjednik je podsjetio kako čovjek često ugrožava vlastiti život i dostojanstvo svojim padovima u grijeh, promatrajući potom bolne posljedice takvih izbora. Bog, međutim, ne odustaje od čovjeka. Po krštenju daruje ljudima dostojanstvo svoje djece i poziva ih da ga s povjerenjem nazivaju Ocem. Zato je važno iznova se pitati kako koristimo darove koje nam je povjerio te jesmo li dopustili da njegova milost oblikuje naš život.
Križ, bolest i snaga Božje milosti
U tom svjetlu sakrament bolesničkog pomazanja Crkva prepoznaje kao sakrament vjere i susreta s Kristom liječnikom duša i tijela. Nije riječ o nekom magijskom činu ni „štapiću“ koji automatski uklanja svaku patnju, nego o Božjoj milosti koja čovjeka jača, krijepi i osnažuje za nošenje životnog križa. Bog poštuje ljudsku slobodu i ne spašava čovjeka bez njegova pristanka, ali neumorno poziva na susret i pruža ruku ohrabrenja svima koji mu se žele približiti.
Posebnu dubinu propovijedi dala je poveznica s likom blažene Marije Propetoga Isusa. Njezino životno iskustvo pokazuje da ni sveti nisu bili pošteđeni bolesti, patnje, osamljenosti i nutarnjih kušnji. I ona je prolazila kroz trenutke u kojima se ljudsko srce suočava s pitanjima, neizvjesnošću i napastima sumnje. No, ostala je čvrsto uvjerena da Božji život prodire i ondje gdje ga ljudske oči teško mogu prepoznati.
Propovjednik je podsjetio kako bolest, starost i nemoć ne moraju biti samo iskustva gubitka, nego mogu postati mjesta blagoslova. U njima čovjek otkriva vlastitu potrebu za Bogom, ali i poziv da svoju patnju sjedini s Kristovom. Upravo je to živjela blaženica koja u svom redovničkom imenu nosi naslov Propetoga Isusa. Njezina duhovnost bila je duboko obilježena otajstvom križa, jer je znala da se upravo kroz patnju sjedinjenu s Kristom može najdublje spoznati veličina Božje ljubavi.
Zaključujući svoje razmišljanje, propovjednik je pozvao vjernike da svoje životne probleme promatraju u svjetlu Božje prisutnosti, a ne samo kroz ljudsku nemoć. Kristov poziv: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ odjeknuo je kao poziv na povjerenje, strpljivost i predanje. U svijetu koji često traži snagu u samodostatnosti, evanđelje podsjeća da istinski mir dolazi od Boga te da jedino u njemu čovjek može pronaći odmor za svoju dušu.
Sakrament bolesničkog pomazanja i molitva blaženici
Tijekom euharistijskog slavlja sakramentu bolesničkog pomazanja pristupilo je osamnaest bolesnika, među kojima je bilo i nekoliko sestara Družbe Kćeri Milosrđa. U ozračju duboke vjere i pouzdanja u Krista liječnika duša i tijela, ovaj je trenutak bio jedno od najsnažnijih iskustava zajedničkog slavlja. Na licima primatelja sakramenta mogla se prepoznati zahvalnost za Božju blizinu koja ne uklanja uvijek križ, ali čovjeku daruje snagu da ga nosi s nadom i pouzdanjem.
Nakon završne molitve i svečanoga blagoslova bolesnika, okupljena zajednica uputila je svoju molitvu blaženoj Mariji Propetoga Isusa, preporučujući njezinu zagovoru sve bolesne, nemoćne, starije osobe, njihove obitelji i sve koji ih s ljubavlju prate i služe. Bio je to dirljiv trenutak zajedničkog predanja Bogu, u kojem su se molitve i nakane vjernika sjedinile s primjerom blaženice koja je cijeli svoj život posvetila služenju potrebnima.
Agape i završna poruka nade
Nakon primljenog Božjeg blagoslova, vjernici su nastavili zajedništvo u radosnom i srdačnom ozračju uz mali agape koji su sestre, uz pomoć dobročinitelja svetišta, pripremile za sve nazočne. Tako je slavlje šestoga dana devetnice završilo u duhu evanđeoskog zajedništva, potvrđujući da se snaga vjere ne očituje samo u liturgijskoj molitvi, nego i u bratskoj blizini, susretu i dijeljenju radosti s drugima.
Prije mise u svetištu se molila krunica slavnih otajstava i litanije blaženoj Mariji Propetoga. Sudionici su kroz razmatranja nadahnuta pisanom baštinom blaženice nastojali odgovoriti njezinu pozivu na iskrenu, sabranu i duboku molitvu.
Blažena Marija Petković ostavila je snažnu poruku o vrijednosti krunice: „Molite sveti Ružarij svom mogućom sabranosti, jer ako samo izgovaramo puste riječi, a na njih ništa ne mislimo, onda to nije ružarij, to ništa ne vrijedi.“
Liturgijsko pjevanje svojim skladnim i nadahnutim izvođenjem uzveličao je župni zbor Svih svetih iz Blata.
Družba Kćeri Milosrđa
