Franjevačka provincija sv. Jeronima – Zadar objavila je sličice i plakat sa imenima i slikama franjevaca njihove provincije koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije njega. Godine 2008. pokrenut je proces za njihovo proglašenje blaženima. Riječ je o devetorici franjevaca: fra Baldo Beato, fra Dionizije Juričev, fra Bernardin Sokol, fra Marjan Blažić, fra Toma Tomašić, fra Gerard Barbir, fra Oton Kupek, fra Albert Karamarko i fra Klement Žic.
Na drugoj strani sličice nalazi se molitva za njihovo proglašenje blaženim.
Neki od njih su svojim rođenjem ili smrću vezana za dubrovačko područje. Donosimo njihove kratke životopise!
Fra Toma Tomašić, profesor
(Draga Bašćanska 1881. – Daksa kod Dubrovnika, listopad 1944.)
Bio je gimnazijski profesor koji je djelovao na Košljunu, u Splitu, Šibeniku, Sinju, Varaždinu i na kraju kao profesor i ravnatelj franjevačke klasične gimnazije u Dubrovniku, štovan od svojih suvremenika kao vrhunski intelektualac, po oslobođenju Dubrovnika mučki je ubijen zajedno s još tridesetak drugih uglednih dubrovačkih intelektualaca od pripadnika 29. hercegovačke divizije.
Svoje dječačko doba proveo je u ozračju franjevačkog samostana na Košljunu. Gimnaziju je pohađao u Zadru i Kotoru, a studij teologije završio u Dubrovniku. Godine 1895. stupio je u franjevački red, svečane zavjete položio je 1901., a za svećenika je zaređen u prosincu 1904. godine. U Beogradu je diplomirao klasičnu filologiju i talijanski jezik, te položio profesorski ispit. Između dva svjetska rata bio voditelj raznih katoličkih društava, te urednik Euharistijskog glasnika u Splitu i Dubrovniku, a predavao je klasičnu filologiju, povijest starog vijeka, povijest umjetnosti, hrvatski, grčki i latinski jezik. Što se politike tiče, smatran je apolitičnom osobom, osjećajem demokrat i prozapadnjak.
U posebnom katalogu osuđenih „narodnih neprijatelja“, koji sadržava popis nekoliko stotina imena, na stranici na kojoj se nalazi ime Tome Tomašića pod br. 368. zapisano je da je strijeljan 26. listopada 1944. Znakovito je da spomenuta „presuda“ vojnog suda dubrovačkoga područja donosi podatak da je on zasjedao 14. i 15. studenoga 1944. dakle, tri tjedna nakon što su pogubljenja bila već izvršena.
Fra Marijan Blažić, propovjednik
(Sv. Matej kod Kastva, 25. III. 1897. – Daksa kod Dubrovnika, 25. X. 1944.)
U franjevački red je stupio 1912. g. Gimnaziju je pohađao na Košljunu i u Zadru, a teologiju u Zadru i Dubrovniku. Nakon ređenja za svećenika (1920.) pohađa filozofski fakultet u Zagrebu, pa sluša predavanja u Firenzi i Muenchenu. Profesorski ispit polaže iz prirodoslovne grupe predmeta. Vrstan je nastavnik na franjevačkoj gimnaziji na Badiji, pa u Dubrovniku (1929. – 1944.), gdje predaje i filozofiju na Teološkom studiju (1942 .- 1944.). Bio je više puta definitor, a od 1942. g. je provincijalni delegat za južnu Dalmaciju. Mnogo je propovijedao (Korčula, Makarska, Sušak, Trpanj, dubrovačka katedrala, Mala Braća). Crkve su često bile premalene za brojne slušatelje koji bi dolazili i iz udaljenijih mjesta. U propovijedi je unašao nove načine argumentiranja i uspostavljanja kontakta sa slušateljstvom.
U dubrovačkom samostanu Male Braće se od davnine davalo siromasima sve što bi preostalo od obroka, a i kuhalo se za siromahe, kojih bi, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bilo i do stotinupedeset. Vodio je brigu za siromahe: za njih je ostavljao svoj kruh (slično bi radila i ostala braća), a znao je dijeliti i brašna i šećera najbjednijima. Kad se u rujnu 1942. g. pojavio tifus među klericima, osobno je brinuo za njih. Premda se nadao da će preživjeti rat, bio je spreman, i kad se približio njegov zadnji čas, ispovijedio se, oprostio od braće i prinio Bogu žrtvu svog života.
Izdao je knjige: Evolucija i postanak čovjeka, Zagreb 1939. I Osnovne pojave života. Pučka biologija, Zagreb 1942.
Fra Bernardin Sokol, skladatelj
(Kaštel Sućurac, 22. V. 1888. – Pelješki kanal, 28. IX. 1944.)
Gimnaziju je polazio na Košljunu i u Zadru, teologiju u Dubrovniku. Svečane zavjete je položio 1909. g. Zaređen je za svećenika 1912. g. Konzervatorij je završio u Klosterneubergu kod Beča. Predavao je moralku i crkveno pravo na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku, vodio crkveni zbor i predavao na državnoj gimnaziji. Doktorirao je iz muzikologije i teologije na “Sapienzi” u Rimu. Predavao je crkvenu glazbu na Teološkom fakultetu u Zagrebu, nižoj Franjevačkoj gimnaziji na Badiji kod Korčule, privatno poučavao glazbu, vodio đački zbor i komponirao.
Očitovao je izvornost melodijske invencije, sklonost polifoniji i smisao za osebujne harmonijske efekte. U hrvatsku crkvenu glazbu je unio novi elemenat: bogatu harmoničku podlogu sa slobodnim nizanjem sazvuka. Bio je vješt kontrapunktičar. Pisao je u glazbenim časopisima ( Sv. Cecilija, Crkveni glazbenik ) te Hrvatskoj Straži i Euharistijskom glasniku.
Važnija od oko 80 njegovih glazbenih izdanja, su: Mise – Gaudens gaudebo, Missa iubilaris, Staroslavenska Misa sv. Ćirila i Metoda, Staroslavenska i hrvatska Misa bl. Nikole Tavelića, Pjesme: četiri pjesme u čast bl. Nikole Tavelića , razne crkvene pjesme, himni , psalmi, Tantum ergo , Ave Maria, Neoskvrnjene, litanije itd., a od profanih skladbi: Hrvatsko selo i Glazbeni monolozi.
DJELA: Glazbena djela o. fra Bernardina Sokola, franjevca. Zagreb 1940. i Naša prva riječ. Euharistijski glasnik 17 (1929) br. 5, str. 117 – 118.
Fra Gerard (Marko) Barbir, profesor
(Dubrovnik, 24. IV. 1911. – Daksa kod Dubrovnika, 29. X. 1944).
Krsnim imenom Marko. Stupio je u Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji 1927. Pohađao je franjevačku gimnaziju na Badiji kod Korčule i u Dubrovniku. Teologiju je zvršio u Makarskoj. Zaređen je za svećenika 1934. N Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je romanistiku i položio profesorski ispit. Dva puta je preko Italije putovao u Francusku radi usavršavanja u francuskom jeziku i starofrancuskoj književnosti. – Predavao je na klasičnoj gimnaziji na Badiji i u Dubrovniku, te na državnoj realnoj gimnaziji. Bavio se glazbom, te je vodio pjevački zbor trgovačke Akademije, društvo “Domagoj” i druge organizacije. Držao je i korizmene propovijedi (Dubrovnik, Makarska, Pučišće na Braču). Bio je pobornik točnog vršenja obreda. Svojom je ozbiljnošćau ostavljao dojam izgrađenog redovnika. Instiktivnim spoznanjem da će i njega odnijeti ratni vihor, mirno i svjesno, predan u volju Božju,spremao se na prijelaz u vječni život.
Fra Baldo (Antun) Beato, sveta života
(Dubrovnik, 1. VI. 1922. – Ravno, 25. IX. 1943.)
Član FZD. Student teologije. “Kad je bio mali, imao je crnu mantiju i vazda govorio da će biti fratar.” Kad je to postao, ozbiljno se spremao za život, kako pokazuje njegova kartoteka s karticama ispisanim lijepim rukopisom. U njima se našao i materijal za radnju o mučeništvu. S osobitom je ljubavlju pratio i vršio crkvene obrede. – Među njegovim sačuvanim spisima i pismima nalazi se i pismo majci i ocu uoči svečanog zavjetovanja, u kojem između ostaloga stoji: “Vas ponovno molim da se puno, puno molite da Bog blagoslovi Vaše dijete, da ono bude svećenik po Srcu Isusovu, puno žara i revnosti za slavu Božju i spasenje duša. Molite da me Krist povuče sebi i učini me svetim, jer je svetost ideal za kojim mora svatko, a osobito svećenik, težiti. Molite da uistinu budem drugi Krist sa svojim životom i ponašanjem. U tu nakanu prinosite moju žrtvu pred prijestolje Boga i sve žrtve koje kroz život budete primili iz ruke Božje…” Poslije nepuna dva mjeseca njegovim roditeljima srce se cijepalo od boli. Nađen je mrtav, pogođen metkom u glavu, u dvorištu jedne izgorjele kuće.
MOLITVA
Gospodine, po svojoj svetoj i mučeničkoj smrti naša braća su postala živa slika Krista raspetoga. Oni su dali živote iz ljubavi prema svojoj Crkvi i svom narodu. Ti im budi nagrada. Sve nas neka nadahnjuje njihov primjer i prati njihov zagovor. Amen.