Sprovod pokojnog don Stjepana Jelinića (1953.-2014.), župnika župe sv. Srđa i Baha u Pridvorju i upravitelja župe sv. Nikole u Dubravci, održan je na Groblju Boninovo u Dubrovniku, a neposredno prije služena je misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Petra na Boninovu koju je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s 50-ak svećenika, uz prisustvo župljana župa u kojima je don Stjepan služio u svojoj 34-godišnjoj svećeničkoj službi.
Bio je čovjek molitve
Biskup je u propovijedi, nakon što se osvrnuo na misna čitanja, kazao za don Stjepana da je bio čovjek koji se nije libio odazvati Božjem pozivu, te kroz svećeničko zvanje se davati i darivati, istaknuvši: „Don Stjepan nije iz Dubrovačke biskupije. Došao je u ovu biskupiju kao i mnogi drugi jer u ovoj tradicionalnoj sredini u kojoj Bog sigurno vidi tolike mladiće i djevojke kojima šalje poziv nije našao one koji bi se tom pozivu odazvali. Ovozemaljske brige, a puno puta zaokupljenost samih sobom i materijalnim bogatstvom, ugušilo je poziv u mnogima. (…) I zato jer nije Gospodin našao one koji bi mu se odazvali u ovoj biskupiji, pokucao je na drugu stranu.“ Nakon toga, biskup je nastavio: „To što mi jesmo, to što je bio don Stjepan, njegov poziv, osim njegovog ‘odziva’, sve je Gospodinovo. On je onaj koji ga je snažio, On je onaj koji ga je poticao, On je onaj koji mu je bio primjer kako se treba lišiti sebe da bi mogao kao svećenik služiti vjernicima Dubrovačke biskupije u koju je došao.“ Tražeći uzroke nedostatka svećenika, upitao se: „Je li to što nema svećenika iz ove biskupije problem u tome što mi sadašnji svećenici, redovnici i redovnice, ne znamo na pravi način artikulirati Božji poziv, ne znamo to Evanđelje koje propovijedamo sa svojim stilom života, radošću kojom ga prenosimo, riječima koje upotrebljavamo, učiniti privlačnim kako bi oni kojima govorimo shvatili da je važno odazvati se na Gospodinov poziv?“ Kazao je da don Stjepan nije odustajao, već je do kraja vjerno vršio svoju službu, prenoseći Evanđelje onima kojima je bio poslan, a to su vjernici Dubrovačke biskupije.
Budući je sprovod don Stjepana na spomendan sv. Karla Boromejskog, biskup je donio i riječi ovog sveca, a koje su upućene svećenicima: „Jesi li dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi ne bi od tebe ništa preostalo. Treba da se sjetiš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš.“ Biskup je naglasio da je sv. Karlo mislio prvenstveno na duhovnu dimenziju, jer ni svećenik ne može drugima donositi Gospodina, ako Mu se i sam ne otvori. Iz svojih osobnih susreta s don Stjepanom, biskup je posvjedočio da je bio čovjek molitve koji se svakodnevno otvarao Gospodinu, napose kroz molitvu časoslova. Posvjedočio je da je, dok je navraćajući kod don Stjepana, često ga znao zateći upravo u crkvi u molitvi. Na kraju, obratio se pokojniku: „Dragi Stjepane, u ime Dubrovačke biskupije zahvaljujem ti za tvoje nesebično služenje!“
Neka tugu i beznađe pobijedi svjetlo vjere u Uskrsnuće
Od don Stjepana, u ime svećenika Dubrovačke biskupije, oprostio se mons. Petar Palić, generalni vikar Dubrovačke biskupije. Nakon što je predstavio don Stjepanov životni i svećenički put, kazao je da je svećenički život otajstvo u koje je svećenik uronjen po sakramentu Svetog Reda i koje zahvalno prima i koje iz dana u dan oblikuje njega samoga. Istaknuo je da je don Stjepan bio čovjek molitve, posvjedočivši: „Kad sam na dan njegove smrti uzeo njegovu torbu i izvadio njegov časoslov, na časoslovu se vidjelo da ga je don Stjepan često upotrebljavao. I dok je ležao u bolnici, u stanju u kojem nije mogao moliti, tražio je da mu se donese časoslov.“ Mons. Palić je kazao da „danas Gospodinu zahvaljujemo za sve trenutke don Stjepanova života, osobito za trenutke naviještanja Radosne vijesti i slavlja sakramenata i njegovo služenje vjernicima Dubrovačke biskupije.“ Potaknuo je vjernike da dopuste da tugu i beznađe u njima pobijedi svjetlo vjere u Uskrsnuće i vječni život u nebeskoj proslavi.
Nakon euharistijskog slavlja, biskup, svećenici, redovnici, redovnice i župljani župa u kojima je svoju službu vršio don Stjepan, uputili su se prema groblju, gdje je, uz obredne molitve, u grobnicu svećenika Dubrovačke biskupije položen lijes, dok su ga njegova braća svećenici preporučili nebeskoj majci Mariji pjevajući „Salve Regina“.
Don Stjepan Jelinić je preminuo u petak, 31. listopada u Dubrovniku, u 61. godini života. Rodio se 23. prosinca 1953. godine u Međuriću (u današnjoj Požeškoj biskupiji), od oca Petra i majke Marije Štrban. Pučku školu pohađao je u Vranovcima, gimnaziju u Zagrebu i Đakovu, a teologiju u Đakovu i Splitu. Zaređen je za svećenika 27. lipnja 1981. u Splitu.
Od 1981. godine bio je kapelan u Korčuli. Nakon tri godine imenovan je župnikom u župi Pločice u Konavlima. Tu ga je zatekla srpsko-crnogorska okupacija. Kako je od 30. rujna 1991. do studenog 1992. cijela župa bila okupirana, župnik i župljani su bili u progonstvu. Pred Božić 1992. prognanici su se počeli vraćati u spaljene i opustošene domove, a s njima se vratio i župnik. Sanirao je oštećene i opustošene crkve i župnu kuću. U rujnu 1993. godine premješten je na Korčulu gdje je upravljao župama Smokvica i Čara. U rujnu 1996. imenovan je župnikom u župi Ponikve na Pelješcu gdje ostaje najdulje do 2012. godine kada biva premješten u Pridvorje i Dubravku, te je kao župnik tih dviju župa dočekao susret s Onim kojemu je darovao svoj život.
Šime Zupčić