Susret zainteresiranih za volontiranje u Caritasu Dubrovačke biskupije s vodstvom Caritasa održan je u petak 24. svibnja u dvorani pape Ivana Pavla II. U Dubrovniku. Zamjenica ravnatelja dubrovačkog Caritasa Marija Đurović objasnila je okupljenima značenje volonterstva te predstavila konkretne načine volontiranja koji su, u ovom trenutku, potrebni kako bi Caritas što bolje funkcionirao. Naglasila je da svi oni koji žele volontirati mogu sami izabrati što bi njima bilo najprikladnije s obzirom na njihove sposobnosti, znanja, vještine i želje te da mogu odrediti vrijeme kad bi bili na raspolaganju. Budući volonteri su na ponuđene obrasce ispisali svoje podatke i načine na koje se mogu uključiti. Gospođa Đurović kao primjere je navela da netko može pomoći u sortiranju odjeće u prostorijama Caritasa, drugi u pravljenju paketa s hranom, treći u prenošenju i prevoženju stvari koje ljudi darivaju, četvrti u razgovoru s onima kojima je potrebno s nekim progovoriti, peti u davanju lekcija djeci iz obitelji koje ih ne mogu platiti itd.
Nakon susreta za volontere kao i za sve druge zainteresirane održano je predavanje na temu: „Uloga svakog od nas u brizi za neizlječivo bolesne.“ O tome su govorile mr. Renata Marđetko, predsjednica “Pomoć neizlječivima” iz Međimurja i koordinatorica u Centru za koordinaciju palijativne skrbi u Gradu Zagrebu i profesorica Ana Perišić, voditeljica Centra za hagioterapiju Split.
Mr. Marđetko je govorila o brizi za neizlječivo bolesne iz vlastitog iskustva, nakon što je u Londonu završila za palijativnu medicinsku sestru i tamo radila 7 godina, a onda se vratila u Hrvatsku kako bi ovdje pridonijela razvoju palijativne skrbi. Spomenula je i iskustvo tromjesečnog boravka u Indiji u domu za umiruće Majke Terezije koje je jako utjecalo na njezino shvaćanje života. Spomenula je i kako u Hrvatskoj mnogo ljudi još uvijek umire u bolovima pored lijekova za ublažavanje boli koji su dostupni. Palijativna skrb počinje s terminalnom fazom bolesti u bolesnika, kazala je, odnosno kad kurativna medicina više ne može dovesti bolesnika do izlječenja. S obzirom da većina tih osoba zna da umire besmisleno im je govoriti da će sve biti dobro, umjesto toga treba im na neki način pokazati razumijevanje i ljudsku toplinu. Ispričala je i svoje iskustvo organiziranja Udruge u Hrvatskoj ohrabrujući sve one koji bi se željeli baviti pomoći neizlječivo bolesnima da se angažiraju jer je to plemenit poziv.
Hagioasistentica Perišić kazala je da čovjek, dajući odgovore na temeljna životna pitanja, lakše prepoznaje i bira način kako će živjeti svoj život. Poručila je budućim volonterima da je potrebno da oni sami prihvate sebe kao bića koje Bog ljubi kako bi onda drugima zaista imali što dati. Govoreći o bolesnicima u terminalnoj fazi kazala je da im je tada važno znati da nisu sami, da su u suodnosu s drugima. Patnik je u tim trenucima orijentiran na egzistencijalna pitanja i u susreti s najbližima koji su usmjereni na svakodnevna pitanja mogu biti za njega razočaravajući i teški. Govorila je i o čestom nepokazivanju emocija kod članova obitelji koje nije dobro te o potrebi približavanja vjerničkoj obitelji u tim trenucima istine kako i iza tog događaja stoji bezuvjetna Božja ljubav i da je rastanak privremen, što im može olakšati te trenutke. Žalovanje za pokojnikom na poseban način traje prvu godinu dana dok se ponovo prožive svi godišnji događaji u kojima je prije sudjelovao i pokojnik.
Na kraju susreta riječi zahvale predavačicama i budućim volonterima uputio je ravnatelj dubrovačkog Caritasa mr. don Robert Ćibarić.
Angelina Tadić