Usmjeravajući svoj pogled prema Svetoj nazaretskoj obitelji, a u proslavi njezinog blagdana u razdoblju između izvanredne biskupske sinode o obitelji, koja se održala ove godine s temom: „Pastoralni izazovi vezani uz obitelj u kontekstu evangelizacije” i najavljene redovite biskupske sinode o obitelji koja će se održati sljedeće godine s temom: „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu“, trebamo se upitati kako pomoći suvremenoj obitelji u njezinoj velikoj ugroženost. To ćemo moći učiniti samo ako otkrijemo što to najviše ugrožava suvremenu obitelj. Koliko god da se može reći da su kandidati za to mnogi izvanjski čimbenici, među kojima prvo mjesto zauzima suvremena diktatura relativizma o kojoj je u više navrata govorio papa u miru Benedikt XVI., najveći problem suvremene obitelji ipak nije izvan obitelji nego je unutar obitelji. Najpogubnija ugroženost obitelji je ugroženost obitelji u sebi samoj, ugroženost obitelji iznutra. Ako je obitelj ugrožena iznutra, raspast će se i kad su sve izvanjske okolnosti povoljne. Jednako tako, ako je obitelj stabilna u sebi, ne mogu je bitno ugroziti nikakvi utjecaji izvana ma kako bili negativni. Dokaz je Sveta nazaretska obitelj. Ni ona nije bila lišena, kako nam to jasno pokazuju evanđelja Isusovog djetinjstva, loših vanjskih utjecaja, ali zbog svoje unutarnje snage svemu tome je uspjela odoljeti. U čemu je bila njezina snaga. Snaga Svete nazaretske obitelji je u snazi odnosa.
Najprije je to onaj temelji odnos s Bogom, kako to pokazuje i današnje evanđelje u kojemu su roditelji ponijeli dijete Isusa u hram da ispune vjersku dužnost i da ga prikažu Bogu. Bez tog odnosa s Bogom nismo i ne možemo biti čvrsto utemeljeni, a tim i osposobljeni za različite životne izazove i iskustva. S Bogom se sve podnosi i iz svih situacija izlazi čvršći i spremniji za život i životne izazove.
Odnos s Bogom nadahnjuje i prožima i sve druge odnose Svete nazaretske obitelji. U njima se možemo danas ogledati i na njima nadahnuti za svoje odnose unutar obitelji. Očevi se mogu ogledati i nadahnuti u primjeru Josipa, majke u Mariji, djeca u Isusu. Današnje evanđelje, kroz primjer dvoje staraca koje je Sveta nazaretska obitelj susrela u jeruzalemskom hramu, daje mogućnost da se djedovi i bake, punci i punice ogledaju u njihovom primjeru. Nije, međutim, dovoljno da ovo učinimo samo kao pojedinci. Bilo bi potrebno da ovo učinimo i kao obitelj, da se kao obitelj duhovno zaputimo u Nazaret i u kuću nazaretske obitelji i iz života te obitelji nadahnemo življenju u svojoj obitelji. Što, naime, koristi ako muž i otac pokušava biti poput Josipa, ako žena i djeca nisu i ne pokušavaju biti poput Marije i obrnuto? S druge strane, koliko je teže obitelji koja pokušava nasljedovati nazaretsku obitelj ustrajati u svom nastojanju, ako im očevi i majke, punci i punice, djedovi i bake nisu poput Šimuna i Ane oni koji blagoslivljaju i mole, nego su oni koji ogovaraju, kleveću i proklinju? Ovu potrebu da danas cijela obitelj u duhu zaviri u Nazaret kako bi se naučila živjeti život u svojoj vlastitoj obitelji posebno je naglasio papa Pavao VI. kad je u siječnju 1964. kao hodočasnik posjetio kuću nazaretske obitelji i pri tom između ostalog istaknuo i ovo: „Ovdje upoznajemo domaći način života. Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obitelji, sveto i nepovredivo vlasništvo obitelji; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti; neka nas nauči kako je prirodna uloga u obitelji u društvenom poretku.“ Iako su ove papine riječi izgovorene prije pedeset godina, one su i danas jednako aktualne.
Što to obitelj najviše razdire iznutra? Umjesto izravnog odgovora napravio bih tridesetogodišnji skok i preselio se u 1994. koja je bila proglašena međunarodnom godinom obitelji pod sloganom: „Da obiteljski dan ne čine stvari nego srdačni odnosi roditelja i djece“. Mislim da nam ovaj slogan daje odgovor na naše pitanje jer iz njega otkrivamo i ono što je osnovni problem suvremene obitelji, ali i u čemu se nalazi rješenje tog problema. Problem obitelji, kako one 1994. tako i ove 2014., je u tome što smo svojom borbom za imati što više stvari, kuća, automobila, tehnike, boljeg životnog standarda, poprilično ugrozili, a često i potpuno zanemarili odnose između članova obitelji. Ovo osobito, čini se, dobiva na važnosti u vremenima poput ovog koje trenutno živimo kad nam ta borba ne daje rezultat. Naime, ne samo da danas to mnogi sebi ne mogu priuštiti, nego su mnogi u opasnosti da bez svega toga ostanu jer su ostali bez posla, jer ne mogu vraćati kredite, jer su upali u duboku minus, jer im se dogodila poplava… Spomenutim sloganom nas se željelo podsjetiti da snaga obitelji ne počiva na materijalnom blagostanju, onom što imamo, iako je i to važno, nego da počiva na međusobnom poštovanju, uvažavanju i toleranciji svih njezinih članova, da je njezina snaga u onom što jesmo jedni u odnosu prema drugima, a ne u onom što imamo jedni za druge. U ovom nam je primjer Sveta obitelj koja je imala malo, kako svjedoči sirotinjska žrtva od dva goluba ili dvije golubice koju su prinijeli, ali koja je usprkos tome imala sve jer su imali jedni druge. Ovo trebamo imati na pameti i kad su u pitanju odnosi između muža i žene koje ne može ništa nadomjestiti, ali i kad su u pitanju odnosi roditelja prema djeci. Trudimo se pružiti jedni drugima toliko toga materijalnog i to je po sebi dobro, ali to ništa ne vrijedi ako pri tom ne pružimo i sami sebe, svoje vrijeme, a s vremenom ljubav i pažnju.
Potrebno je spomenuti i problem starijih osoba, naših starih očeva i majki ili djedova i baka. Oni svojim obiteljima najčešće više ne mogu dati nešto, jer su već davno prije dali sve, ali mogu i trebaju biti sa svojom obitelji i za svoju obitelj poput ono dvoje staraca u evanđelju, svjedoci prošlosti i vrelo mudrosti za mlađe i za budućnost. Može li se, na primjer, zanemariti nemjerljiv doprinos kojim starije osobe doprinose boljitku svojih obitelji, sinova, kćeri i unuka, svojom ustrajnom molitvom? Ne može ako uistinu mole, ali što ako ne mole nego svojoj djeci i unucima svojom razočaranošću životom zagorčavaju život, spočitavajući im svaki dan ponovo svoja ‘velika djela’, sagrađene kuće ili kupljena auta za koje su i sami svjesni da vrijede malo i nimalo bez povezanosti u ljubavi? Čini mi se da je upravo na ovakve očeve i majke, djedove i bake mislio papa Ivana Pavao II. koji je spomenute 1994. godine, obiteljima uputio pismo u kojemu je četvrtu Božju zapovijed: „Poštuj oca i majku“, a koju mi često shvaćamo isključivo kao obvezu djece da poštuju roditelje, protumačio i u dimenziji roditeljskog odnosa prema djeci: „Ako četvrta zapovijed zahtjeva štovanje oca i majke ona to zahtjeva također u obliku obiteljskog dobra (te) stoga ona postavlja zahtjeve i samim roditeljima (koje) podsjeća: Postupajte tako da vaše ponašanje zaslužuje štovanje (i ljubav) vaše djece. … Riječ je o uzajamnom štovanju. Zapovijed ‘poštuj oca i majku’ neizravno kaže roditeljima: Poštujte svoje sinove i kćeri! Oni to zaslužuju zato što postoje, zato što su ono što jesu. … Tako ta zapovijed, izražavajući unutrašnju svezu obitelji, iznosi na svjetlo temelj njezina unutrašnjeg sklada“.
Shvatimo i prihvatimo li ovo, naši odnosi unutar obitelji će biti bolji, imati ćemo više razumijevanja i vremena jedni za druge, pa i za Boga i odnose s njim. Tad nas svi negativni utjecaji i napadi, ma kako bili teški i izazov za sve nas, neće i ne mogu poljuljati, jer ćemo biti obitelji čiji članovi se nadahnjuju na primjeru članova Svete nazaretske obitelji, obitelji koja sve svoje odnose živi po uzoru Svete nazaretske obitelji, obitelji koje zagovara Sveta nazaretska obitelj.