Slaveći svetkovnu Svih svetih, nije nevažno primijetiti da liturgija tu svetkovinu stavlja uz sam bok proslavama središnjih kršćanskih blagdana, kao što su Božić i Uskrs. Crkva to čini da bi istaknula važnost i vrijednost ove svetkovine za naš kršćanski život i životni hod prema vječnosti. U današnjoj se, naime, svetkovini ogleda iskrenost i postojanost naše vjere, jer ni Božić ni Uskrs ne bi imalo smisla slaviti bez vjere u naše osobno uskrsnuće i život u vječnosti koji ova svetkovina ispovijeda.
Prije nego li zađemo u razmišljanje o značenju današnje svetkovine u samoj sebi, htio bih se prisjetiti njezinog povijesnog razvoja. Ideja za svetkovanje ove svetkovine pojavila se u petom stoljeću kršćanstva na kršćanskom istoku kao zajednički spomen svih svetih kršćanskih mučenika prvih stoljeća kršćanstva. S istoka se ta ideja polako preselila na zapad koji ju je obogatio u značenju jer se na zapadu od devetog stoljeća u toj svetkovini slave ne samo sveti mučenici, nego i svi drugi sveci kojima, zbog toga što ih je puno više nego li dana u godini, nije moguće slaviti blagdan u određeni dan u godini. Suvremeni misal je napravio i korak dalje u širenju značenja današnje svetkovine ubrajajući u one kojih se danas slavi ne samo kršćanske mučenike i svece, nego i sve one koji su, bez obzira na njihovu vjeru, zaživjeli vječnost u Bogu i postali dionici otkupljenja koje nam je osigurao Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Tim je svetkovina Svih svetih postala svetkovina svih spašenih koji su zaživjeli stanje zajedništva s Bogom kojeg mi kršćani nazivamo raj. Ovim je suvremeni misal, poštujući tisućljetnu tradiciju Crkve, otvorio perspektivu i za ono što slavimo sutra, a i zbog čega se već danas nalazimo ovdje na našem groblju, a to je proslava Dušnog dana ili Spomena svih vjernih mrtvih. U Crkvi se, naime, davno osjetila potreba da se svetima koji su zaživjeli puninu zajedništva s Bogom i koje se slavi prvog studenoga, pridodaju i oni sveci koji svoju svetost nisu zaživjeli u potpunosti, ali su prema njoj usmjereni. Riječ je o svetim dušama u čistilištu kojima je Crkva, počevši od današnje Francuske, već negdje početkom drugog tisućljeća, dakle pred otprilike tisuću godina, počela posvećivati dan nakon svetkovine Svih svetih kao dan sjećanja i molitve kako bi se naša braća i sestre oslobodili čistilišnih muka to što prije pridružili onima koje slavimo u svetkovini svih svetih.
Ovim dolazimo do posebnosti značenja današnje svetkovine za sve one koji je slave u vjeri. Svojih se, naime, pokojnika sjećaju i oni koji nisu vjernici, ali jedino vjernici u to sjećanje uključuju nadu da njihovi pokojnici nisu prestali postojati, da žive, da imaju ne samo prošlost nego također sadašnjost i budućnost. I ne samo to! Današnja svetkovina izvor je ne samo nade za one koji su živjeli i umrli, nego i za sve nas koji živimo sadašnjost i osobito za sve one koji u toj sadašnjosti žive iskustvo siromaštva i patnje, traže pravednost i oko sebe šire mir, koji su ponizni i milosrdni, koji vjeruju, za vjeru žive i za vjeru pate, ona je, nadalje, izvor nade za sve ljude, bez obzira na dob, spol, rasnu, klasnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost, koji Boga traže čistim i iskrenim srcem, nade da ćemo svi mi zajedno s našim pokojnicima zaživjeti vječnosti, da ćemo se jednom ponovno radovati susretu s onom našom braćom i sestrama kojih među nama više nema, a među kojima su naši roditelji, djedovi i bake, sinovi i kćeri, supružnici, braća i sestre, prijatelji i znanci, branitelji itd., koji puninu zajedništva života u Bogu već žive ili su na putu prema njoj pa im je potrebna naša molitva.
Proslava blagdana Svih svetih za one koji je slave u vjeri s ljubavlju za one kojih više nema među nama i s nadom ponovnog susreta s njima, otvara nam još jedan vidik svetosti bez koje bi proslava ove svetkovine bila vrlo siromašna, a to je vid naše kršćanske svetosti. Svetkovinu Svih svetih, naime, ima smisla slaviti – pa i za naše mrtve moliti očekujući ponovni susret s njima u vječnosti – samo ako nam ta svetkovina budi svijest da smo mi sveti, da se, kako nam kaže Ivan u drugom današnjem čitanju, kao kršćani „djeca … Božja zovemo, i jesmo“, da smo kao djeca Božja u svakodnevnom životu pozvani provoditi u djelo program njegovih blaženstava, tj. biti u svakodnevnom životu i u konkretnim životnim okolnostima siromašni duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čistim srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti, kako bismo, „kad se očituje“ Bog u svojoj punini, mogli biti „njemu slični jer vidjeti ćemo ga kao što jest“ i ubrojeni među ono „veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena i puka i jezika“ o kojem Ivan piše u knjizi Otkrivenja.
Dok svece koji su proslavljeni u nebu slavimo u jednom danu, bilo da je riječ o onim poznatima čija su imena upisana u kalendar ili onim nepoznatima među kojima su, premda ih ne poznamo kao svece, mnogi od onih koje poznajemo, a nisu više među nama i u drugom se danu sjećamo svetih duša u čistilištu i za njih molimo, svoju svetosti ne možemo sažeti u jedan određeni dan. Naša svetost zahtjeva trud i rad na sebi ne jednog dana, nego svakog dana, sata, minute. Nije to lako. Lakše se sjetiti svetosti drugih i nju slaviti, lakše je za druge moliti, nego li poraditi na sebi i svojoj svetosti. Ono, međutim, prvo ima smisla samo ako se, svakodnevnim radom na sebi i usmjeravanjem sebe prema budućnosti u Bogu, čini ovo drugo.
Neka nam je sretna i blagoslovljena svetkovina Svih svetih!