Tribina na temu “Treba li Crkva danas biti glasnija i jasnija?” održana je u srijedu, 16. studenog u Dvorani Ivana Pavla II. Na tribini je govorio crkveni povjesničar gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović, a organizirali su je hrvatski domoljubi iz Dubrovnika.
Dobrodošlicu biskupu Bogoviću na početku tribine izrazio je i biskup mons. Mate Uzinić. Podsjetivši kako je povijest učiteljica života biskup Uzinić je rekao kako „smo mi ovdje večeras dvadeset godina nakon napada na Dubrovnika i nakon tragedije Vukovara da bi iz povijesti učili.” Kako nepoznavanje povijesnih činjenica pomaže stvaranju mitova biskup Uzinić je istaknuo da biskup Bogović, koji je povjesničar, ali i biskup Katoličke Crkve, pokušava uništiti mitove tako što se trudi utvrditi povijesne činjenice.
Biskup Bogović je govorio o hrvatskoj šutnji kao opasnosti da narod ne bude informiran ispravno. „Zbog ugroženosti Domovine neki bi trebali progovoriti s pozicija svojega znanja i odgovornosti prema narodu, a oni i dalje šute,” rekao je biskup Bogović i dodao: „Narod i država prepušteni su medijskoj galami i nametanju nekih poruka koje, u konačnici, ne služe ni jednome ni drugome, a često su štetne.” Kada se govori o opasnoj i štetnoj šutnji misli se na državne institucije, intelektualce i Crkvu, rekao je predavač dodavši kako će se on u svom predavanju više govoriti o Crkvi. Takva vrsta šutnje postojala je među Hrvatima u prošlosti, a postoji i danas, ustvrdio je biskup Bogović te detaljnije objasnio tri hrvatske povijesne šutnje koje su temelj i današnjeg hrvatskog negovorenja u vrijeme kada treba govoriti.
Prva šutnja je posljedica provincijalnog i kolonijalnog mentaliteta koja je nastala zbog toga što Hrvati stoljećima nisu imali ni crkveno ni političko središte na ovom području, pa su važne odluke za sudbinu naroda dolazile izvana, rekao je predavač. Tek je 1852. godine Zagreb postao metropolijsko središte, a do tada je zagrebačka biskupija, središte Hrvatske, pripadala metropolijama u Mađarskoj. Imali smo nadbiskupiju i metropoliju u Splitu, ali je Split često bio pod tuđinskom vlašću. U političkom smislu nedostatak vlastitog središta je bio mnogo presudniji, kazao je biskup nabrojivši u kojim sve mjestima su donošene glavne odluke za hrvatski narod. „Pojedinci i skupine mogli su steći afirmaciju boljom povezanošću
(i ovisnošću) s vanjskim centrima moći. U važnijim pitanjima trebalo je uvijek tražiti mišljenje onoga izvan hrvatskih granica. Planovi za stvaranjem samostalnog centra na hrvatskom području imali su uvijek u sebi nešto urotničko,” a u novije vrijeme govori se o krimenu, zločinu. Tako se podaništvo stranom izvoru moći razvilo kao stil življenja, a nije se razvio osjećaj samostalnosti i preuzimanja pune odgovornosti za svoje čine, kazao je o prvoj šutnji biskup Bogović.
Druga šutnja, od 1945. do 1990. godine, je nametnuta šutnja, šutnja gubitnika i kažnjenika. „Hrvati nisu ni u Drugom svjetskom ratu smjeli osnovati svoju državu, što je bio stav okoline, a oni su to učinili. Katolička Crkva u tome ih je čak podržala,” pa je zato i nju trebalo kazniti, rekao je biskup Bogović te nastavio: „Tu je glavni Stepinčev ‘grijeh’. On je kažnjen ne toliko što je bio na čelu Crkve u Hrvata nego jer je 1945. zajedno s drugim biskupima, rekao da Hrvati imaju pravo na svoju državu.” Tako je uveden je sustav koji je Hrvatima i katolicima o mnogim temama nametao šutnju, stvaran je mentalitet da će se društvo bolje razviti ako se ne suoči s istinom, vladalo je uvjerenja da dio istine može samostalno živjeti. Dobili smo tako ljude koji o onom drugom dijelu istine desetljećima ništa nisu čuli, navikli su živjeti bez toga i drugih zabranjenih znanja.
Govoreći o trećoj šutnji biskup Bogović je spomenuo i vrijeme hrvatske glasnosti koje je nastalo stvaranjem hrvatske države. Nakon 2000 godine dolazi do naglog zaokreta, rekao je biskup i naveo poznate događaje novije hrvatske povijesti. „Sve više se u hrvatsku politiku vraćaju neprevladani osjećaji stvoreni u prvom i drugom razdoblju, tj. kontinuitet osjećaja provincijalnosti i kolonijalni mentalitet. A pobjednike se gura u krug gubitnika i kažnjenika.” „To je kulminiralo u Haagu 15. travnja 2011. godine presudom hrvatskim generalima koje je sud smjestio u udruženi zločinački pothvat. Na liniji onoga da je krimen misliti uopće o hrvatskoj državi,” rekao je biskup. Javili su se, ipak, glasovi „da državne ustanove nisu bile dovoljno glasne u obrani vlastite države i državnosti, da su se šutnjom zaštitile kulturne i znanstvene ustanove da je i Crkva mnogo toga prešutjela što je u takvim prilikama trebao reći.” „Neki se ponadaše da je prekinuta hrvatska šutnja, no ona je premrežila sve slojeve života i ima duboke korijene. Potporu nalazi i u nedoraslosti hrvatskog društva za samostalnost, za slobodu i odgovornost,” ustvrdio je gospićko-senjski biskup.
U zaključku predavanja biskup Bogović je, uz ostalo, poručio kako treba ljudima govoriti da trebaju biti jaki, atlete u duhovnom smislu kao prvi kršćani; ne tražiti toliko da ih strukture drže nego neka razvijaju osobne vrednote; nek budu spremni nositi se sa neprilikama; cijeniti žrtve; biti na strani onih koji su krivo optuženi i osuđeni; ne mijenjati silom strukture nego biti sol ili kvasac; glasovati po savjesti itd. i tako će malo po malo ozdravljati društvo. „Biti s narodom, u narodu i za narod. Tim narodom se na svaki način manipulira. Crkva je uvijek bila najbliže narodu i to je ona po svojoj strukturi. Više nego intelektualci ili državne institucije. Oni se mijenjaju, propadaju, Crkva ostaje, zato jer je uz narod i za narod.” poručio je biskup Bogović.
Moderatori tribine bili su don Miljenko Babaić i Teo Andrić.