Uskrsnuće Isusa Krista, kojim je Bog Otac konačno potvrdio Isusov identitet, središnje je otajstvo naše kršćanske vjere. To otajstvo pred svakog kršćanina, bez obzira na naše zvanje ili zanimanje i ulogu koju imamo u svijetu i Crkvi, stavlja zadaću svjedočenja i navješćivanja Isusova uskrsnuća. Vjera u Isusovo uskrsnuće je do nas stigla upravo zahvaljujući propovijedanju i svjedočenju neprekinutog niza žena i muškaraca, počinjući od Marije Magdalene i drugih žena, preko Petra, Ivana, drugih apostola, učenika, Pavla, pa sve do naših očeva i majki, župnika i vjeroučitelja, koji su, neki od njih čak i po cijenu vlastitog života, propovijedali i svjedočili: „Bog ga uskrisi treći dan i … ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!“ Vjera u uskrsnuće može biti prenesena dalje, ljudima našeg vremena koji je još nisu upoznali i sljedećoj generaciji, samo našim propovijedanjem i svjedočenjem, ako je to potrebno čak i po cijenu života.
U ovom se vremenu naša zadaća propovjednika i svjedoka uskrsnuća Isusa Krista mora odnositi i na naš odnos prema vremenu krize, ekonomske, ali još više one duhovne koja joj je uzrok, a koja, kako sam istaknuo u svojoj uskrsnoj poruci, „dotiče svakoga i sve društvene slojeve, ali se osobito teško odražava na obitelj kao temeljnu ljudsku zajednicu o čijoj stabilnosti ovisi stabilnost pojedinaca, ali i svih drugih zajednica. … Zato se današnji čovjek osjeća sve više izgubljeno. On se, vođen strahom za vlastitu egzistenciju, sve više zatvara u sebe, u vlastiti svijet u kojem ostaje sve manje prostora za ljubav prema drugomu, za život i darivanje. I zbog ove zatvorenosti u sebe stanje iz dana u dan postaje sve gore. Postali smo narod koji postupno, ali sigurno izumire.“
Želimo li biti propovjednici i svjedoci Isusovog uskrsnuća u tom i takvom vremenu, a to je naše vrijeme, nije dosta samo o uskrsnuću govoriti, nije ga dovoljno niti samo liturgijski slaviti, nego ga je potrebno životom pokazati. To znači ono svjedočiti koje dodajemo onom propovijedati. Kako će nam drugi povjerovati da je Krist uskrsnuo, ako nas same istina uskrsnuća i uskrsno svjetlo nije osposobilo za drugačiji pogled na životne probleme? Zato propovijedati i svjedočiti Isusa Krista danas znači pokazati svima, nastavljam s mislima iz svoje uskrsne poruke, da se „u prihvaćanju s vjerom Isusa Krista uskrsloga događa … preobrazba svih naših ovozemaljskih križeva i dobiva smisao svako naše ustajanje i neodustajanje jer uskrsnuće postaje i naša životna stvarnost. Osobni susret u vjeri s uskrslim Gospodinom, koji nas otvara za ljubav i daje nam nadu da se usprkos svemu možemo ostvariti, osposobljava nas za preobrazbu nas samih, naših obitelji, Crkve i naroda. Tada postajemo slobodni poput Gospodina koji se i u najtežim trenutcima svoga života darivao drugima, ljubio ih, opraštao im, svjedočeći na taj način, pa i u doživljaju napuštenosti od Oca, da smrt nema zadnju riječ.“
Ovim načinom propovijedanja i svjedočenja Isusovog uskrsnuća mi pokazujemo dvije bitne stvari bez kojih ne bi bio moguć navještaj Isusovog uskrsnuća danas.
Najprije pokazujemo da Isusovo uskrsnuće po svojoj naravi nije tek običan povijesni događaj koji se jednom dogodio i više se ne može ponoviti, da to nije događaj kojega je moguće arhivirati, zatvoriti u prošlost, nego da je Isusovo uskrsnuće nadpovijesni događaj. Isusovo uskrsnuće se liturgijski, ali i ne samo liturgijski, uvijek događa danas. Zato, makar živimo dvije tisuće godina kasnije, i mi s Marijom Magdalenom možemo doći do groba i opaziti da je „kamen s groba dignut.“ I mi možemo jutros s Petrom i Ivanom trčati prema grobu i vidjeti „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj.“ I svatko od nas može ući u grob, vidjeti i povjerovati. I svi možemo reći bez straha da ćemo izgovoriti neistinu: „Mi smo svjedoci…“
Druga stvar, ne manje važna, koju ovakvim pristupom događaju uskrsnuća pokazujemo i koja proizlazi iz ove prve, je to da smo mi u taj događaj Isusovog uskrsnuća osobno i životno uključeni. Ako događaju uskrsnuća dozvolimo da nas zahvati, ako Kristu uskrslome dozvolimo da uskrsne u nama, da u nama i po nama nastavi činiti dobro, da u nama u po nama nastavi borbu, ali i pobjedu protiv zla i Zloga, da u nama pobjedi našu oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost, srditost, lijenost, našu sebičnost, mržnju, ravnodušnost, da u nama potakne vjeru, nadu i ljubav, razboritost, pravednost, jakost i umjerenost, onda ćemo i samo onda i mi postati uvjerljivi propovjednici i svjedoci uskrsnuća. I naš uskrsnuli Gospodin će biti stalno uz nas, on će djelovati s nama, u nama i po nama. Uskrsnuće će tad za nas biti, parafraziram ulomak Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao alternativno drugo čitanje, novi kvasac koji će nam omogućiti postati novi ljudi, onakvi ljudi kakav je naš uskrsnuli Gospodin Isus Krist. „Zato svetkujmo – nastavlja sv. Pavao u spomenutom ulomku – ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.“
U duhu ovog promišljanja, a sa željom da kao propovjednici i svjedoci Isusovog uskrsnuća u ovom našem vremenu mi prvi budemo zahvaćeni tim događajem, da Isusovo uskrsnuće najprije od nas napravi nove ljude, ljude uskrsnuća, svima nam želim sretan i blagoslovljen Uskrs!