Pogled u Mariju na nebo uznesenu, koji je pogled i u našu budućnost, nije pogled koji nas poziva na pasivno iščekivanje, nego na aktivno zalaganje u službi Bogu i braći ljudima.
Velika Gospa, 2020.
Sadržaj današnje svetkovine je konačna sudbina Blažene Djevice Marije. O toj sudbini nije moguće ništa konkretno pronaći u novozavjetnim svetopisamskim tekstovima, ali vjerničko promišljanje nad tim tekstovima, pomognuto liturgijom i predajom Crkve, dovelo je Crkvu do vjere da Marija u potpunosti dijeli sudbinu svoga Sina, odnosno, „da i ona kao i njezin Sin, nakon potpune pobjede nad smrću, bude tijelom i dušom uznesena u najvišu nebesku slavu“, kako to između ostaloga kaže dogmatska definicija kojoj ove godine slavimo sedamdesetu obljetnicu.
Najviša nebeska slava u koju je Marija uznesena ne označava neko mjesto nego novo stanje, odnosno novi način postojanja. Kao što je Isusovo uskrsnuće bilo konačna potvrda poslanja koje je Bog u njemu i po njemu izveo u povijesti spasenje, tako je i Marijino uznesenje potvrda onog poslanja koje je Bog imao s njom u povijesti spasenja, ali i onog što je Marija, službenica Gospodnja, živjela, dušom i tijelom, kao svoj odgovor na to Božje poslanje.
Uznesenje u nebesku slavu ili, kako kolokvijalno kažemo na nebo, nije Marijina privilegija. To je i naša sudbina, sudbina Crkve. To je ono što Bog želi i za cijelo čovječanstvo i svakog čovjeka. Bog želi da se svi ljudi spase. On za sve ima u planu vječnu nebesku slavu. Tu Božju želju sveopćeg spasenja, koja je naše poslanje, poslanje Crkve, nikad ne smijemo izgubiti iz vida. Samo tako se možemo hrabro i ustrajno nositi sa svojim iskonskim neprijateljem, Zmajem velikim i ognjenim, o kojemu nam je progovorio ulomak iz Knjige Otkrivenja, koji zbog zavisti i mržnje na Bogu i ljudima, uvijek i ponovo želi spriječiti Božji plan spasenja. Ali Bog i oni koji su njegovi će biti konačni pobjednici. Dokaz je Isus Krist, naš uskrsnuli Gospodin kojega u Knjizi Otkrivenja prepoznajemo u Djetetu uzetom k Bogu i prijestolju njegovu. Dokaz za to je i Marija, uznesena u nebesku slavu, u čijoj sudbini prepoznajemo sudbinu Crkve, a koju, s Crkvom kojoj je ona najbolja predstavnica, prepoznajemo u Ženi iz Knjige Otkrivenja za koju je Bog pripravio svoje sklonište. To je skrovište, u konačnici, vječno zajedništva spašenih. Zato, bez obzira na sve dramatičnosti svijeta i vremena u kojemu živimo, s nadom gledamo u budućnosti. U njoj će, poučava nas s Korinćanima sv. Pavao, „kao posljednji neprijatelj bit … obeskrepljenja Smrt“ i, kako to izražava sv. Ivan u svom viđenju, začuti se „glas na nebu silan: ‘Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!’“
Ovaj pogled u budućnost ne znači pasivno iščekivanje. On je poziv na aktivno zalaganje već sada po djelotvornoj ljubavi, služeći Bogu i braći ljudima. Primjer nam je Marija i njezin susret s Elizabetom koji je bio čin njezine djelotvorne ljubavi. O tom aktivnom zalaganju po djelotvornoj ljubavi govori i hvalospjev Marijine duše koja veliča Boga zbog svih veličanstvenih djela koja joj je Bog učinio. Njezin hvalospjev nisu sladunjavi uzdasi bez smisla i značenja, nego su srce evanđelja. Ono što će evanđelist Matej staviti u srce svoga evanđelja, Isusov govor na gori i sažeti u osam blaženstava, evanđelist Luka stavlja u Marijino srce i sažima u njezin pjesan Veliča. I ne čini to bez razloga. U Marijinu srcu je Bog najprije postao S nama Bog, a nakon toga on se utjelovio i u Marijinoj utrobi. Iz obilja Marijina srca u kojemu stanuje Bog govore njezina usta, ali i čitav njezin život. S njom taj evanđeoski program ulazi i u samo srce Crkve u kojoj Bog po vjeri uvijek ponovo postaje S nama Bog i otajstveno se utjelovljuje, te postaje naš poziv i poslanje. Poziv je to i poslanje napustiti put oholosti i moći svojstven drugim ovozemaljskim društvima i s Marijom usvojiti i živjeti Božju logiku, logiku poniznosti i slabosti, logiku služenja.
Marijin Bog, Bog kojega ona veliča i kojemu služi, je Bog koji je svojom „mišicom“ na strani slabih, neznatnih, gladnih. On i danas svojom „mišicom“ želi biti na njihovoj strani. Ali potrebna mu je naša pomoć, kao što mu je svojevremeno trebala i ona Marijina. Kako mu u tome možemo pomoći kazuje nam Marija koja je, s Božjom milošću, po svojem: „Neka mi bude po tvojoj riječi“, odnosno po onom što je Elizabeta sažela u usklik i pohvalu: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“, postala aktivni suradnik s Bogom u ispisivanju povijesti spasenja. Bogu, dakle, možemo pomoći stavljajući mu se na raspolaganje u svemu onom što od nas traži. I imajući povjerenje u njega i u njegov plan. Bez toga, kao temelja, ne ide. Na tom temelju moguće je s Bogom graditi novi svijet. Marija nas u svom hvalospjevu Veliča uči da je to svijet koji prestaje biti sebično mjesto onih koji vide samo sebe i svoj interes, koji se brinu samo za sebe i svoje, a koji postaje svijet onih koji ono što imaju i jesu velikodušno dijele s drugima, svijet u kojemu oni koji su posljednji postaju prvi, a oni koji su prvi postaju posljednji. Stvaranje tog novog svijeta nije, kako bi se na prvu moglo pomisliti, utješna poruka samo za one posljednje, neznatne koje će Bog uzvisiti i gladne koje će napuniti dobrima, među kojima rado prepoznajemo Mariju, a vjerojatno želimo prepoznati i sebe. To je utješna poruka i za one koje nije moguće staviti u tu kategoriju. Stvaranje tog svijeta je utješna poruka za sve. Dapače, rekao bih, koristeći Marijine riječi, da je to osobito utješna poruka za oholice umišljene kojima Bog po onom što je začeto u Mariji raspršuje lažne snove o ljudskoj samodostatnosti kojima nas Zmaj uvijek ponovo nastavlja zavoditi i, nažalost, u tome veoma dobro uspijeva. I za silne koji, naravno žele li čuti poruku evanđelja, mogu konačno razumjeti da im „prijestolja“, ona u Crkvi i ona na političkoj pozornici, nisu povjerena da bi vladali i brinuli se za svoje partikularne interese, što god da oni jesu, nego da bi služili i druge predvodili u ljubavi brinući se za opće dobro. I za bogate koje Bog otpušta prazne ne da bi oskudijevali, nego da bi bili slobodni od zablude, koja je jedna od najvećih zabluda i našeg vremena i nažalost mnogi u njoj ustrajavaju i na njoj grade svoj svijet koji će se prije ili kasnije srušiti kao kula od karata, da je imati važnije nego biti. I da imati, a ne biti s Bogom i braćom i sestrama i u ljubavlju im služiti, može dati smisao našem ljudskom postojanju.
Blažena Djevica Marija je aktivno sudjelovala u nastajanju tog novog svijeta i ispisivanju nove povijesti, povijesti spasenja, dajući tome svoj najviši doprinos. Neka nas ona, koja je model i slika Crkve i čija sudbina je i naša sudbina, svojim primjerom potiče i zagovorom prati kako bismo i mi, svatko u svom pozivu i poslanju, svijetu u kojemu živimo i vremenu koje nam je darovano mogli dati svoj osobni ljudski i kršćanski doprinos i ispisati jednu novu stranicu povijesti spasenja. A onda upravo po tome biti, kao oni „koji su Kristovi, o njegovu dolasku“, s Marijom i svim svetima, tijelom i dušom, zauvijek pridruženi Isusu Kristu u nebeskoj slavi.