Darom replike prsnog križa kojeg je nosio za vrijeme službe dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinić je na simbolični način predao radosti i nade, žalosti i tjeskobe službe dubrovačkog biskupa svom nasljedniku na ovoj službi, imenovanom biskupu mons. Roku Glasnoviću koji će sutra biti zaređen za novog biskupa Dubrovačke biskupije. Ovaj čin učinjen je na kraju liturgije večernje u petak, 21. siječnja u crkvi Male braće u Dubrovniku. Večernju na spomendan sv. Agneze (Janje), djevice i mučenice, predvodio je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije riječki nadbiskup koadjutor mons. Uzinić.
Uz obitelj, rodbinu, prijatelje, vjernike, redovnike, redovnice i svećenike Šibenske i Dubrovačke biskupije u molitvi večernje sudjelovali su i (nad)biskupi pristigli na biskupsko ređenje.
Na početku nagovor nadbiskup Uzinić je kazao kako mu je ovo prava prilika da po posljednji put ovdje u ovoj biskupiji može izraziti srdačnu dobrodošli svima koji su došli. Pozdravljajući obitelj Glasnović zahvalio im je što su podarili Crkvi dvojicu sinova u svećenički poziv, od kojeg je Gospodin jednog izabrao za dubrovačkog biskupa. Zahvalio je, uz ostalo, i vjernicima Dubrovačke biskupije koji su više od godinu dana molili za svoga novoga biskupa i, kako je kazao, „vjerujem da su u biskup Roku doista dobili onakvog biskupa kakvog su od Boga molili“.
„Da je večeras ovdje s nama biskup Ante, kojega uključujem u svoje molitve, on bi sigurno održao jedan nagovor koji bi bio više osoban pa evo dozvolite i meni da i ja na neki način budem pomalo osoban. Osobito što Roka duže poznajem i što sam kao njegov odgojitelj sudjelovao u njegovim završnim godinama priprave za svećeništvo“, kazao je nadbiskup Uzinić. No, dodao je da neću biti osoban u odnosu na samog biskupa Glasnovića nego u odnosu na službu dubrovačkog biskupa koju on od sutra preuzimaš. Ja sam postao, imenovan sam biskupom ove biskupije, za tri dana će biti punih jedanaest godina.
„Kad sam prvi put došao, negdje nakon Fest sv. Vlaha, ovdje u Dubrovnik moj prethodnik, naš predšasnik biskup, sada nadbiskup Želimir, mi je tada skinuo svoj prsni križ kojeg je on nosio oko vrata i objesio ga je oko mog vrata izražavajući s tim određenu simboliku prenošenja službe. Što je prsni križ koju nosi biskup? Pektoral? On je simbol vjere, on je znak sjedinjenosti s Isusom Kristom, ali u skladu s ovim ulomkom iz Prve Petrove koje smo večeras pročitali, on je i način na koji biskup postaje zajedničar krvi Kristove, njegovih patnja. A zapravo, način na koji biskup – križ je znak ljubavi i to one ljubavi koja ljubi do kraja – postaje znak Kristove ljubavi za ljude a tim i onaj koji svojim životom i pastirskim služenjem vjernicima kojima je poslano odražava Kristovu slavu. U duhu kojim je ispunjen, duhu slave, duhu kojem je počinuo, zapravo postaje živa ikona Isusa Krista, njegova slika“, podijelio je svoj prisjećanje nadbiskup Uzinić. „Evo, ja vjerujem, da je sve to želio izraziti nadbiskup Želimir u onom trenutku u kojem mi je predao taj prsni križ, taj pektoral.“
Mons. Uzinić je dodao kako je on službu dubrovačkog biskupa proteklih jedanaest godina vršio s prsnim križem kojeg su mu darovali svećenici Dubrovačke biskupije. „Taj križ je bio zlatan, a ja sam sebi po njemu napravio jednu repliku srebrenog križa koji je bio uglavnom križ kojim sam se u biskupskoj službi služio. On me je povezivao na poseban način sa svećenicima ove Dubrovačke biskupije, kojima večeras želim zahvaliti za taj dar ali i suradnju koju smo imali kroz proteklih jedanaest godina.“
Nastavio je i kako je zahvaljujući tome kao i prihvaćaju vjernika ove biskupije – za razliku od jednog biskupa Severina Perneka za kojeg je negdje pročitao da je stavio križ na prsa ali zapravo onaj teški križ na svoja leđa što se očitovalo kroz bolest i okolnosti vremena u kojem je živio uključujući i tragični potres – slična iskustva tragedije on nije proživljavao. Spomenuo je i kako je nadbiskup Želimir, bivši dubrovački biskup, ovdje bio u teškom razdoblju rata.
Na službi dubrovačkog biskupa za njih obojicu bilo je i lijepih trenutaka i radosti. U vremenu biskupa Severina bila je proslava 1000 obljetnice Feste sv. Vlaha, a u vrijeme biskupa Želimira to je bio dolazak sv. Ivana Pavla II. u Dubrovnik, za koji je papa rekao da je od sada i njegov grad.
„Evo, ja nisam u svojoj službi imao tako teških trenutaka, i zato mogu danas reći da je zapravo taj križ koji označava službu zapravo bio slatki teret i lako breme i nosio sam ga doista s radošću“, kazao je mons. Uzinić. Poželio je imenovanom biskupa da mu križ kojeg prima, a kojeg simbolizira prsni križ, „bude doista slatko breme, sladak teret“, a to će biti u onoj mjeri u kojoj će se sjediniti s Isusom Kristom i s njegovom ljubavlju za one kojima je poslan.
Repliku križa darovao mu je sa željom kako bi se služenje novog biskupa dubrovačkoj Crkvi bude ispunjenje radosti, one radosti koju će navješćivati, radosti evanđelja i koja će činiti radosne sve one kojima je poslan.
„To činim i s molitvom, molitvom našoj Gospi od Porata, da ona to prati svojim zagovorom, kao i našem sv. Vlahu. Ti imaš radost da svoju službu započinješ sa slavljem 1050. obljetnice feste sv. Vlaha ovdje u Dubrovniku, što je opet prilika unatoč ovim teškim vremenima u kojima živimo, da zapravo s jednim radosnim događajem započneš svoje služenje. Evo, neka takvi radosni događaji koje ćeš ti predvoditi budu ono što će biti obilježje tvoje službe i u budućim vremenima. Zato molim i zagovor sv. Vlaha s onim riječima kojima sam često upotrebljavao završavajući svoje govore na Festu svetog Vlaha: ‘Kako i ono hoće, akobogda. Amen! Dabogda. Živio sv. Vlaho!’“
Koncert zborova iz Kistanja i Šibenika
Nakon liturgije večernje održan je kraći koncert na kojem su nastupili Mješoviti pjevački zbor sv. Cecilija iz župe Prikazanja BDM iz Kistanja i Mješoviti katedralni pjevački zbor iz Šibenika. Nakon pojedinačnih nastupa zborovi su na kraju zajedno izveli pjesmu nadahnuta geslom novog dubrovačkog biskupa „Vjera, nada, ljubav“ koju je uglazbio don Dragan Filipović.
Pod vodstvom s. Blaženke Delonga zbor iz Kistanja izveo je pjesme: O luči zlatna (F. Dugan), O Nikola slavni sveti (pučka obrada, don Šime Marović), Bl. Serafinu (don Mato Palić – Sebastijan Glasnović) i Sedam stotina godina (don Ante Mateljan – don Šime Marović).
Uz prigodni komorni orkestar, klavirsku pratnju Nikole Lovrića Caparina i uz vodstvo voditeljice zbora Jelene Mikulandra zbor šibenske katedrale otpjevao je pjesme: Molitva Gospi (Ivan Meštrović – Anđelko Klobučar), Otče naš (Lekcionar Bernardina, Split 1492. – Krešimir Magdić), I pristupit ću (Ps 43 – Ljubomir Kuntarić, obrada: Margit Cetinić).
Dvije kratke recitacije izveli su Karlo Lukić „Crkva u malom“ i Petra Antunović „Biskupu dubrovačkom“. Koncert je završio pjevanjem Himna sv. Vlaha (Vinko Vilić – Rade Ivellio).
Voditelj programa bila je Nike Nagy, a prigodni tekst najava napisao je dr. Joško Mikuš.
Mješoviti pjevački zbor sv. Cecilija iz Kistanja nastavio je tradiciju janjevačkog crkvenog pjevanja koje je u župi Janjevo počelo davne 1898. godine. Tijekom godina zbor je nastupao u više gradova i mjesta diljem domovine i inozemstva. Aktivno sudjeluje u liturgijskom životu župne zajednice, kao i na raznim crkvenim i državnim manifestacijama. Svečanim koncertom na blagdan Bezgrešnog začeća BDM, 8. prosinca 2018. zbor je proslavio 120. godišnjicu neprekidnog djelovanja. Zbor broji 40-tak članova. Dio zbora je i muška klapa Zvono, koja aktivno sudjeluje na susretima klapa.
Mješoviti katedralni zbor Šibenik nastavio je liturgijsko pjevanje u šibenskoj katedrali sv. Jakova, o čemu svjedoče zapisi brojnih skladbi još iz vremena nastanka biskupije 1298. godine. Prema podacima apostolske vizitacije iz 1579. godine katedralni zbor je tada brojio 38 muških članova, od kojih je većina bila iz svećeničkog staleža. Cecilijanski pokret koji je u Hrvatskoj započeo 1907. godine obogatio je djelovanje katedralnog zbora, koji se pod imenom „Zbor sv. Cecilije“ prvi put spominje 1925. godine. On je već tada prepoznat kao nasljednik i čuvar iznimne baštine liturgijskog pjevanja prošlih stoljeća u šibenskoj katedrali.
Zbor je dosad nastupao na brojnim smotrama i liturgijskim slavljima, kako u domovini tako i u inozemstvu. Uz liturgijsku glazbu njeguje glazbu sakralnog karaktera domaćih i stranih skladatelja, koralne i pučke napjeve, posebice korizmenog vremena, karakteristične upravo za katedralu sv. Jakova. Orguljaši Mješovitog katedralnog zbora su Nikola Lovrić – Caparin, Rafael Lovrić – Caparin i Lovre Lovrić – Caparin.
Tea Kuzek Marević
