Ne pisah vam zato što ne biste znali istine, nego jer je znate i jer znate da nikakva laž nije od istine, kaže sv. Ivan, upozoravajući nas na znakove posljednjih vremena u ulomku koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. I ma što god neki pokušali učiniti da se svijet i čovječanstvo oslobode Boga i njegovog utjecaja na svakodnevni život – to simboliziraju antikristi koji su već došli, a koje spominje sv. Ivan – istina je da, kako smo čuli u evanđelju, Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine, a što znači i da svijet i čovječanstvo pripadaju Bogu i da ih se, makar mu oni i okrenuli leđa i u svojoj slobodi birali duge ‘bogove’, ne odriče, a i ne može odreći jer ih ljubi. Neki ga nisu primili. Imaju na to pravo. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Među ovim posljednjima se želimo prepoznati i mi. Zato smo se, u predvečerje noći u kojoj će mnogi zavedeni sjetilnim užicima zaboraviti da su Božji i da Bogu pripadaju, okupili da bi izrazili svoju zahvalnost Bogu koji je u godini koju završavamo po svojoj milosti na različite način bio za nas Riječ tijelom postala i S nama Bog.
Dozvolite mi da, koristeći čestitku koju mi je na božićnom prijamu uputio naš generalni vikar, izdvojim samo neke znakove Božje prisutnosti i razloge naše zahvalnosti na kraju ove građanske godine na biskupijskoj razini. Najprije je to njegova milost koja se među nama očitovala u tome da smo kao mjesna Crkva na svim razinama znali „današnjem svijetu i pružati svoje svjedočanstvo, kao grad na gori, kao svjetlo svijeta i kao sol zemlje“, što se osobito očitovalo preko „razumijevanja istinske uloge Crkve u našem društvenom životu i zastupanja pravih moralnih vrijednosti u ovom vremenu obilježenom diktaturom relativizma“ i promoviranjem moralnih vrijednosti koje „baštini Katolička Crkva, ne niječući pravo drugima i drukčijima da drugdje žive i promoviraju svoja mišljenja i stavove“. „S dubokim osjećajem zahvalnosti Gospodinu na njegovim darovima, spominjemo se svih dobrih i pozitivnih ostvarenih projekata“, među kojima Festa sv. Vlaha zauzima osobito mjesto „kao središnje redovito slavlje vjere u našoj biskupiji. Ovome možemo dodati i novi Svećenički dom kao našu „dužnu zahvalnost prema starijoj subraći, koji su istrošili svoje snage u naviještanju Isusove Radosne vijesti u svim krajevima ove naše biskupije“, „Biskupijsko pastoralno vijeće u kojemu su predstavnici svih naših dekanata, od Korčule do Konavala“, zatim osnutak Obiteljskog savjetovališta, da bi se dao „doprinos u skrbi za jednu od ugroženijih sastavnica našega društva, obitelj“. U znak zahvalnosti Bogu trebamo spomenuti i Godinu Caritasa kojom smo posvjestitili „činjenicu da bez djelatne kršćanske ljubavi nećemo moći biti autentični svjedoci Kristove ljubavi“, a tijekom koje smo otvorili i blagoslovili „prostorije Caritasa, u kojima svakodnevno djelatnici i volonteri Caritasa pružaju pomoć potrebnima, ali i redovito skrbeći o 20 obitelji, povremeno oko 50 obitelji i stipendirajući 18 studenata“. Spomenimo i sudjelovanje Dubrovačke biskupije, uz Grad, Županiju, Blaga djela i Dubrovačku bolnicu, u projektu izgradnje odjela Palijativne skrbi, ali i nastavak planiranja radova na skloništu za žrtve nasilja u obiteljima. Ne možemo zanemariti ni iskorak u ekumenskom dijalogu, Dane kršćanske kulture koji su se i prošle godine uspješno organizirali i u našem gradu, kao ni sudjelovanje u Nacionalnom zahvalnom hodočašću u Rim u studenom ove godine, da bismo „posvjedočili svoju ljubav, poštovanje i zahvalnost prema papi Benediktu XVI.“, ali i znak nade da ova biskupija ima budućnost, što nam je posvjedočilo đakonsko ređenje don Davida Marjanovića. Znak Božje milosti, onog njegovog biti među nama Riječ tijelom postala i S nama Bog, bilo je i otvaranje Godine vjere, kao što su to, povezano uz Godinu vjere, „brojne inicijative i programi svih naših biskupijskih vijeća, koje se uspješno ostvaruju“. Među ovim inicijativama za sve nas ostaje „osobiti izazov … organizacija susreta hrvatske katoličke mladeži, čiji je domaćin dubrovačka biskupija u proljeće 2014. godine“, a koju smo prihvatili s velikim pouzdanjem u Boga i zahvalnošću što je za taj važan događaj na nacionalnoj razini izabrana baš naša biskupija. Svemu ovome netko svatko od nas doda ono što smo u protekloj godini primili na osobnoj, obiteljskoj, gradskoj, županijskoj i drugim razinama, a primili smo toliko toga. Od svega toga izdvojio bih ono što nas je ispunilo ponosom i zahvalnošću na nacionalnoj razini, a to je oslobađajuća presuda našim generalima koja je domovinskom ratu i našoj borbi za neovisnost vratila onu čast koju zaslužuju.
Božja blizina i utjeha nije izostala ni u teškim trenucima s kojima smo se susreli u protekloj godini, a među kojima je osobito bolan „nemili događaj u Banićima“ koji „ostaje kao jedan osobiti znak kušnje za ovu našu Crkvu, ali i poziv i ispit savjesti svima i trajno upozorenje da dijalog, suradnja, dogovor i međusobno razumijevanje nemaju i ne bi smjeli imati alternativu“. Ovom možemo pridružiti analizu dobi naših svećenika … koja je pokazala da smo sve stariji, a da je duhovnih zvanja malo“, kao i sve ono loše što nam se dogodilo na osobnoj, obiteljskoj, gradskoj, županijskoj i višim razinama, a ima dosta toga s čim se baš i ne ponosimo. Upravo ovo, događaj u Banićima i stanje sa sve starijim svećenicima povezano s nepotrebnim tradicijama koje nas dodatno iscrpljuju i čine nedjelotvornima, a s njima i sve ono drugo što možemo prepoznati kao neuspjeh ili nedostatak na drugim razinama, poziva nas da na kraju ove godine svojoj zahvalnosti pridružimo i iskreno kajanje, da bismo godinu koja je pred nama, a koja osobito treba biti obilježena činjenicom da je to Godina vjere, da je to tristota obljetnica naše katedrale i deseta obljetnica dolaska u naš grad našeg počasnog sugrađanina bl. Ivana Pavla II. i proglašenje blaženom naše bl. Marije od Propetog Petković, najprije sami mogli živjeti kao vjernici dozvoljavajući Riječi koja je tijelom postala i tako postala S nama Bog, da nas doista susretne, pomogne nam da je primimo i da nam po tome što ćemo je primiti podade moć da postanemo djeca Božja: oni koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga i to što vjeruju svima koje susreću autentično i bez straha svjedoče.