Povijest župe
Župa Velike Gospe u Goveđarima nastaje 1897. g. Već od 1873. spominje se kapelan u sv. Mariji na Otočiću, koji vrši dušobrižničku službu za naselje Goveđari. Biskup Marčelić 1897. formalno ustanovljuje u Goveđarima kapelaniju (ekspozituru) s pripadajućim selima: Polače, Soline, Pomena i Goveđari, koja je tada imala 230 duša. Kapelanija 12. studenog 1951. postaje neovisnom župom.
O Otočiću sv. Marije
Na zapadnom dijelu otoka Mljeta, u okolici samostana sv. Marije, benediktinske opatije (congregatio melitensis), nastaju potkraj 18, st. dva naselja od nastambi samostanskih pastira i težaka: Goveđari i Soline. Polače su pak staro rimsko naselje, gdje se vide ostaci starokršćanskih crkvi, kao i zidine rimskog municipija, u kojem je do 11. st. nazočan rimski živalj. Poslije 11. st. naselje je opustjelo, da bi se tek početkom 19. st. ponovno revitaliziralo. Pomena je ribarsko naselje novijeg vremena.
S istočne strane otočića sv. Marije nalazimo seosko groblje u koje se pokapalo umrle cijele župe od francuske okupacije do cca 1920. g. Kako je to groblje bilo teško pristupačno puku, napušteno je. Novo je groblje sada u predjelu Sikirica, između sela Goveđara i Pristaništa.
U Polačama je pristanište brodova, ali brodovi danas neredovito dotiču luku Polače. Godine 1998. ukinuta je stoljetna svakodnevna linija koja je povezivala Polače sa Sobrom, Elafitima i Dubrovnikom. Otok je sada povezan redovitom autobusnom vezom s trajektom u Sobri, odakle ide svakodnevna veza za Dubrovnik i Ston.
U Goveđarima je otvorena škola 1912. te još uvijek rade prva četiri godišta, dok polaznici viših razreda pučke škole polaze centralnu školu u Babinom Polju.
Župna crkva
Župa je posvećena Velikoj Gospi, jer je crkva na otočiću posvećena Gospi. Još se uvijek zna reći da je sv. Marija župna crkva, makar je u službi župne crkve ona sv. Nikole, biskupa u naselju Goveđari.
Kako se na otočić sv. Marije ne može bez plovila, to je bila potreba sagraditi crkvu pristupačnu svim vjernicima u župi. Gradnja je započeta blagoslovom temeljnog kamena 13. studenog 1938. g. Crkva je jednostavnog oblika, s jednim oltarom i bez sakristije, a blagoslovljena je 9. lipnja 1940. g.
Samostanska crkva Velike Gospe na Otočiću sv. Marije potječe s kraja 12. st. U početku je to jednobrodna romanička građevina s predvorjem, trodijelnim svetištem, polukružnom apsidom i eliptičnom kupolom, te zvonikom. Sa sjeverne i južne strane pridružene su barokne kapele, te je dobila oblik križa. Sa zapadne strane dograđen je trijem s renesansnom ložom i obrambena kula s grbom Gundulića iz 15. st. Crkva je posvećena 1423. od nadbiskupa Antuna iz Reata, a 1772. postavljen je novi veliki oltar (barokni) koji je posvetio opat Eusebio Basegli.
Na sjevernom pobočnom oltaru stoji da je u crkvi ukopan sin Tome, kralja Bosne. Predaja kaže, da je Katarina Kotromanić išla sa sinom u Rim, jer su Bosni zaprijetili Osmanlije. Boraveći neko vrijeme kod benediktinaca na Mljetu, sin joj se razbolio i umro, te je kao kraljevski sin pokopan u crkvi.
Kad se iza 1960. uređivao hotel u zgradi bivšeg samostana na otočiću, pokušalo se i crkvi vratiti izvorno romaničko stanje. Zidove se crkve očistilo od naknadnih naslaga, a barokni je oltar uklonjen. No, više se od tog nije učinilo.
Crkva nema potrebna ruha, knjiga, ni posuđa, a u funkciji je na blagdan Velike Gospe, te prigodice u sezoni.
U župi nema drugih crkava, osim ostataka starokršćanskih crkvi u Polačama.
Crtica iz povijesti župe
Knez Raške i pokorene Duklje, imenom Deša, polovicom 12. st. osvaja oblast Zahumlja, te 1151. daruje otok Mljet ˝sivim˝ benediktincima iz Pulsana. Tri redovnika iz Pulsana dolaze na Mljet i nastanjuju se u Sutmiholjskom polju. Našavši teren za gradnju samostana na otočiću Velikog jezera, na nenaseljenoj zapadnoj strani otoka, započinju 1177. graditi crkvu i samostan, koji s vremenom postaje i obrambena tvrđava. Monasi postaju gospodari otoka te uvode feudalnu upravu. Na svom posjedu vrše i crkvenu i civilnu i sudsku vlast. Imaju svoje težake i pastire, na Solinskim vratima imaju mlin na morske struje i solane, posjeduju sav potrebni pribor za ribarenje, uzgajaju lozu, pamuk, čak i rižu u Pomjenti, koriste izvore voda, čine tkaninu i pergamene, ali ne dopuštaju naseljavanje na svojim dobrima.
U samostanu su uglavnom sinovi dubrovačkih plemića. Vrata samostana nisu bila otvorena pučanima, te je vazda mali broj monaha. Da bi opstojali kao samostan, od početka 16. st. na Mljetu je stvorena prva kongregacija benediktinskih samostana, koju čine još samostani: sv. Mihovil na Šipanu, sv. Andrija na istoimenom otočiću i samostan sv. Jakova u Dubrovniku. Samostan je bio značajan centar pismenosti i znanosti, a u njemu djeluju znamenite osobe kulturnog života Dubrovnika.
Potkraj 18. st., od nastambi pastira i težaka koje su monasi stalno imali u službi, izrasta naselje Goveđari. Naseljuju se ribari iz Babina Polja u Polače, Soline i Pomenu.
Napoleonovom okupacijom samostan je raspušten. Monasi su 1808. primili određenu mirovinu iz državnog dobra, a samostanska dobra dijelom pripadoše općini, a dijelom novoustanovljenom liceju u Dubrovniku (pijaristima). Pijaristi ostaju u samostanu do 1854. g. Njih nasljeđuju isusovci i ostaju na otoku 14 godina. Kad su pak i isusovci napustili otok, samostan sa svim posjedima postaje državno dobro. Kad je vlasništvo nad samostanom od Austrije prešlo na kraljevinu Jugoslaviju, dinastija Karađorđevića je 1923. zaželjela samostan učiniti svojom ljetnom rezidencijom. No, do toga nije došlo, te Dubrovački biskup uspijeva 1940. samostanske posjede povratiti u vlasništvo Crkve. Međutim, komunistički režim 1949. “ispravlja pogrešku” kraljevine i sav je crkveni posjed ponovno nacionaliziran. Od 1960. posjed je u sastavu nacionalnog parka Mljet, u kojem se otvara hotel ˝Melita˝ i radi narednih trideset godina.
Sv. Marija na Mljetu ponovno je vraćena Dubrovačkoj biskupiji 5. srpnja 1998. g. Krajem kolovoza 2006. samostan je predan benediktincima, ali ga oni nakon godinu dana «zbog manjka sila» napuštaju.
KONTAKTI
Župnik: don Stipo Zadro, župni upravitelj (iz Babinog Polja)
Adresa: Goveđari 1, Vila Loza, 20226 GOVEĐARI
Telefon: 020/ 744-135 020/ 744-132