Svi znademo što je to paučina. Kažu da paučina, iako je pričvršćena s mnogo niti, ima središnju nit na koju se nadovezuju sve ostale niti i da cijela paučina pada ako se ona prekine. Je li to točno, ne znam. Ono što znam je to da je za svaku paukovu mrežu veoma važna prva nit koja mora pronaći nešto čvrsto na što će se navezati. Bez toga ne može biti paučine i svega onoga što ona znači za život jednog pauka. Ovo s paučinom samo je slika koja nam pomaže shvatiti današnju Božju riječ i njezinu poruku za ovo korizmeno vrijeme u kojemu smo pozvani ponovo otkriti, ali i učvrstiti i dobro zaštititi, našu prvu središnju nit.
Koja je to naša prva središnja nit, nit bez koje prestajemo biti to što jesmo i što bismo trebali biti? Odgovor na ovo pitanje daju nam današnja liturgijska čitanja, odnosno naš današnji pogled na ono što prema tim čitanjima prvo napada đavao, a on napada odnos povjerenja koje postoji između čovjeka i Boga. Đavao zna da čovjek pada, prestaje biti ono što jest bez odnosa s Bogom. To zorno pokazuje iskustvo prvog čovjeka kojega je đavao svojim napastovanjem naveo na pomisao da Bog čovjeku nešto brani jer se boji da mu čovjek ne postane konkurencija: „Zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi“. Onog trenutka kad je čovjek tome povjerovao i izgubio povjerenje u Boga, a počeo vjerovati đavlu, dogodilo se otkidanje središnje niti koja je čovjeka povezivala s Bogom, dogodio se čovjekov pad, a s njim i pad čitavog čovječanstva. Čovjeku su se otvorile oči za sav jad i bijedu u koju je pao prekinuvši svoju vezu s Bogom: „Tada se obadvoma otvoriše oči i upoznaju da su goli“.
Uspjeh kojeg je postigao raskidanjem povezanosti prvog čovjeka s Bogom, a koji se zatim ponovio u mnogim drugim situacijama i s mnogim drugim ljudima među kojima smo i mi jer, kako kaže Pavao, „svi sagriješiše“, ponukao je đavla da istu taktiku pokuša primijeniti i na Isusu Kristu, jedinorođenomu Sinu Božjem koji je postao čovjek da bi obnovio povjerenje između čovjeka i Boga, onu povezanost koje je đavlovom zaslugom bila prekinuta, kako nam to sv. Pavao opisuje u ulomku iz poslanice Rimljanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje: „Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt … tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život!“ Pitanja ili kušnje koje je evanđelist izdvojio su zapravo na svoj način uobličen razgovor koji je đavao vodio i s prvim čovjekom. Namjera je ista. Đavao želi poljuljati odnos povjerenja koji je postojao između Isusa i Oca koji je javno očitovan četrdeset dana ranije u prigodi Isusovog krštenja riječima glasa s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ U prve dvije kušnje ta se đavlova namjera javlja prikriveno riječima: „Ako si Sin Božji …“ kojima on Isusu pokušava ukazati na to kakav bi njegov život trebao biti ako je on uistinu to što govori da jest, Sin Božji. U trećoj kušnji đavao, iznerviran Isusovom otpornošću, postaje izravan u svom nastojanju otvoreno pozivajući Isusa da svoj odnos s Ocem nadomjesti odnosom s njim. Bog Otac će ga odvesti na križ i u smrt, a on mu može dati sjaj ovog svijeta, sve ono što mu oči vide i što mu osjetila požele i što će ga učiniti sretnim: „Sve ću ti to dati ako mi se pokloniš.“
Evanđelist nas izvješćuje da đavao, kako smo i očekivali, nije uspio u svojim nastojanjima. Razlog đavlovog neuspjeha se ne nalazi u tome da je Isus bio Bog, jer uz to što je Isus pravi Bog on je je i pravi čovjek, nego u tome da je Isus znao da ona nit koja ga povezuje s Ocem i koja se očituje u poslušnosti Ocu i vršenju njegove volje, ne smije biti prekinuta jer bi posljedice bile pogubnije od onih prvog čovjeka. Zato on odrješito odbija napasnika: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ‘Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!’“
Premda je pobijeđen po „posluhu Jednoga“, Isusa Krista po kojemu smo svi „postali pravednici“, đavao se nije povukao. Poraz ga je potaknulo da se i dalje bori pokušavajući popraviti svoje pozicije. Stoga on i danas, jednako kao i jučer, napastuje napastovanjima koja su manje-više slična napastovanjima prvog čovjeka i Isusa Krista. Napastovanja koja napasnik poduzima u namjeri da prekinu onu središnju nit koja čovjeka povezuje s Bogom svode se u biti na tri osnovne kušnje: kušnju užitka, kušnju moći i kušnju posjedovanja. I nitko od onih koji su povezani s Bogom ili žele biti s njim povezani nije pošteđen. Nažalost, nitko on nas ne može reći niti to da ponekad nije pao. Kako bilo, ne smijemo biti zabrinuti ako nas đavao kuša. To je za one koji su Božji normalno stanje. Trebali bismo biti zabrinuti ako on to ne čini jer, kako kaza sv. Ivan M. Vianney, „sotona napastuje samo one koji se žele ostaviti grijeha i one koji su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju te nisu potrebni njegova napastovanja.“
Prvi ljudi su pali jer su prekinuli nit koja ih je povezivala s Bogom. Isus nije pao jer se, svjestan važnosti svoje povezanost s Bogom, kroz četrdeset dana i četrdeset noći kroz post i molitvu pripremao da bi odolio svim kušnjama. Mi smo pali i padamo, ali imamo i nadu da to možemo promijeniti, da se možemo obratiti, da osnovnu nit svoga života koja nas čini ljudima i kršćanima možemo opet povezati s Bogom. Među sredstvima za to je i korizma sa svojim postom, molitvom, dobrim djelima, kojima se pripremamo za sudjelovanje u proslavi Isusove muke, smrti i uskrsnuća, tj. proslavi njegove pobijede nad đavlom kojom je konačno vratio nadu palom čovječanstvu. Pokušajmo se poput Isusa u ovom korizmenom vremenu zaista otvoriti poticajima Duhu Svetom, da bi i za nas ovo korizmeno vrijeme postalo vrijeme produbljivanja svijesti važnosti povezanost s Bogom i da bismo, otkrivši što u svom životu trebamo promijeniti i oko čega se više trebamo truditi, „po primanju izobilja milosti i dara pravednosti“ koje od Boga možemo primiti, mogli odoljeti đavlovim iskušenjima.