Pod geslom: „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i u suvremenom svijetu“, danas u Rimu započinje redovita Biskupska sinoda. Zanimljivo je da se početak Sinode, koja će, kako nam sam naziv kaže raspravljati o obitelji, događa u ozračju današnjeg evanđeoskog ulomka koji progovara o nerastavljivosti ženidbe, ali i govoru o nerastavljivost ženidbe pridružuje i govor o djeci. Riječ je o jednom od temeljnih biblijskih ulomaka na kojem Katolička Crkva temelji svoj nauk o nerastavljivost ženidbe i koji, jer je utemeljen na naravi i potvrđen Kristovom riječi, od Crkve ne može biti promijenjen.
Pristupivši Isusu da bi čuli njegov stav o otpuštanju žene, što danas možemo čitati kao stav o rastavi, farizeji su željeli Isusa uključiti u tad veoma živu raspravi dviju židovskih škola u pitanjima rastave ženidbe. Jedna od teoloških struja (Šamajeva) zastupala je tezu prema kojoj je rastava dozvoljena samo zbog preljuba, dok je druga teološka škola (Hilelova) zastupala mišljenje da se može rastaviti, odnosno otpustiti ženu, zbog sasvim banalnih i nevažnih razloga. Budući da je Isus u mnogim stvarima bio mnogo otvoreniji i liberalniji od svojih suvremenika, ova druga škola je mislila da će on sigurno podržati njihov stav. Nešto slično misle i mnogi koji na Biskupsku sinodu gledaju kao priliku da se Crkva „osuvremeni“, smatrajući da se to „osuvremenjivanje“ Crkve mora dogoditi tako što će Crkva konačno promijeniti svoj nepopustljiv stav ne samo prema rastavi, nego i prema brojnim drugim moralnim pitanjima. Na iznenađenje svih, pa čak i vlastitih učenika, Isus se u toj stari pokazao mnogo radikalniji od obje struje, tvrdeći: “Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on (Mojsije) tu zapovijed (da se ženu može otpustiti). Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih će biti jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.”
Isus je u ovom pitanju jasan. Nema rastave, jer Bog to od početka nije tako zamislio. Rastava se protivi jednakom dostojanstvu muškarca i žene, a i ima negativne posljedice na djecu. U ovoj stvari i Crkva mora biti jasna. To je jedna od zadaća Biskupske sinode. To, međutim, nije jedina njezina zadaća. Druga njezina zadaća, jednako važna, ako ne i važnija, je suočavanje sa stvarnošću i traženje, u svjetlu objavljene Božje riječi kojoj Crkva nije gospodar nego autentični tumač, pastoralnih odgovora na tu stvarnost. Evo zašto će se rasprava voditi oko poziva i poslanja obitelji u Crkvi i u suvremenom svijetu. Jednostavno, koliko god da smo dužni čuvati Isusov nauk o braku i obitelji, mi smo također dužni otvorenih očiju promatrati vrijeme u kojemu živimo i izazove koji iz toga proizlaze na sve dimenzije našeg života, a osobito na brak i obitelj, i za njih tražiti odgovarajuće pastoralne odgovore da bismo pomogli ljudima našeg vremena.
Tražeći pastoralne odgovore na izazove s kojima se suočava obitelj Biskupska sinoda treba paziti da pastoralni odgovori ne budu plod „okorjelosti srca“ koja „znači, da se netko u tvrdoći svoga srca i otupljenom držanju prema riječi Božjoj koja traži odluku još više utvrđuje u svom prkosnom i samovoljnom potvrđivanju“ (Praktični biblijski leksikon), nego plod iskrene pastoralne ljubavi i milosrđa, čega, međutim, nema i ne može biti bez istine. Drugim riječima, Biskupska sinoda mora uočiti izazove pred kojima se nalazi suvremena obitelj, ali ne može dozvoliti, kako joj neki sugeriraju, da ti izazovi oblikuju crkveno naučavanje o braku i obitelji, nego mora naći načine kako Crkva može odgovoriti na te izazove svojom nepromjenjivom istinom o braku i obitelji.
Čini mi se važnim u ovom kontekstu navesti nekoliko ulomaka iz dokumenta Instrumentum laboris Biskupske sinode u kojem se, u broju 9., govori o antropološkim promjenama koje su se dogodile u suvremenom društvu. Naime, upravo se ove promijene nameću kao „okorjelost srca vašega“ o kojoj je Isus govorio farizejima, a zbog čega bi, prema nekima, Crkva morala revidirati svoje naučavanje o braku i obitelji:
„U suvremenom društvu se uočavaju različita uređenja. Samo manjina živi, podržava i predlaže naučavanje Katoličke Crkve o braku i obitelji, prepoznajući u njemu ljepotu stvaralačkog Božjeg plana. Brakovi, vjerski ili ne, se smanjuju i broj rastava i razvoda je u porastu.
…
Očituje se, u različitim kulturnim kontekstima, strah mladih od preuzimanja konačnih odluka, kao što je ona stvoriti obitelj. Općenito se sve više susreće širenje krajnjeg individualizma koji stavlja u središte zadovoljenje želja koje ne vode prema potpunom ostvarenju osobe.
Društveni potrošački razvoj je rastavio seksualnost od rađanja. On je također uzrok smanjenja nataliteta. U nekim ozračjima to je povezano sa siromaštvom ili nesposobnošću brige za potomstvo, u drugim s poteškoćama željeti preuzeti odgovornost i sa shvaćanjem da bi djeca mogla ograničiti slobodu samoodređenja.“
Ovim bismo antropološkim promjenama mogli dodati i mnoge druge teme koje su posljednjih godina bile, a i dalje su, predmet šireg javnog interesa, ali i predmet brojnih unutar crkvenih i izvancrkvenih rasprava. I sve to na svoj način spada u kategoriju onog „zbog okorjelosti srca vašega“, kojima Biskupska sinoda ne smije podilaziti, ali zato treba pokušati ponuditi prikladan pastoralni odgovor utemeljen na evanđelju kako bismo i onima koji su se „zbog okorjelosti srca“ udaljili od istine, svejedno pokazali da ih Bog ne odbacuje, nego ih i dalje beskrajno ljubi.
Ovu istu misao jedan od komentara današnjih biblijskih čitanja koje sam konzultirao ovako sažima:
„Danas počinje Sinoda o obitelji. Pripisuje se Ivanu Pavlu II. ova izreka: ‘Ne smije se spuštati planinu; potrebno je pomoći osobama da se na nju popnu, svaka s vlastitim korakom.’ Zadaća je Crkve zadržati planinu u svoj njezinoj veličini; tj. naučavati cjelovito (bez popusta) istinu. Istovremeno je zadaća Crkve pratiti materinski u usponu korake svake osobe, tj. pomoći svakoga živjeti istinu u skladu sa svojom sposobnošću shvaćanja i življenja. Moralne norme su jednake za sve, ali odgovornost pred Bogom je za svakoga osobna“ (Agenzia SIR).
Mi nismo izravni sudionici Biskupske sinode, ali možemo biti neizravni. Najprije smo to mogli učiniti tako što smo se uključili u odgovaranje na anketu koju smo u toj prigodi ponudili vjernicima Dubrovačke biskupije. Hvala svima onima koji su u tome sudjelovali. To je bio naš osobni doprinos promišljanju Crkva o ovako važnoj temi kao što je tema poziva i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. Sad nam preostaje još jedan način. Taj način je molitva. Uključimo se u tu molitvu, moleći službenu molitvu za Biskupsku sinodu:
Isuse, Marijo i Josipe
u vama promatramo
sjaj istinske ljubavi,
vama se s pouzdanjem obraćamo.
Sveta Nazaretska obitelji,
učini i naše obitelji
mjestima zajedništva i prostorom molitve,
istinskim školama evanđelja
i malim domaćim Crkvama.
Sveta Nazaretska Obitelji,
neka u obiteljima nikada više ne bude
nasilja, zatvorenosti i podjele:
neka svatko tko je povrijeđen ili sablažnjen
brzo osjeti utjehu i doživi ozdravljenje.
Sveta Nazaretska Obitelji,
neka Biskupska sinoda
ponovno probudi u svima svijest
o svetom i nepovredivom značaju obitelji
i njezinoj ljepoti u Božjoj promisli.
Isuse, Marijo i Josipe,
čujte našu poniznu molitvu i uslišite nas.
Amen.