Isusu želi svoje suvremenike pripremiti na ono što će se dogoditi jer ga nisu prepoznali i jer nisu prihvatili Božji poziv spasenja koji se po njemu dogodio. Zato on i s današnjom evanđeoskom prispodobom nastavlja i širi temu s kojom se susrećemo već nekoliko nedjelja. U prvom dijelu današnje prispodobe on se zato obraća najprije Izabranom narodu, osobito njegovim vođama. U drugom dijelu današnjeg evanđelja on svoju poruku širi i na one koji će postati novi Izabrani narod, tj. Crkva. Makar smo ovu prispodobu podijelili na dva dijela, ne bi bilo dobro da tu podjelu shvatimo isključivo, osobito kad je riječ o prvom dijelu, jer se taj prvi dio može primijeniti i na Crkvu kao novozavjetni narod Božji, to jest na nas koji činimo Crkvu i u njoj vršimo različite službe, a osobito na nas njezine vođe. I mi kršćani smo ponekad – bilo bi dobro ako je samo ponekad – oni koji ne mare za poziv i na njega se ne odazivaju. Dovoljno je za primjer uzeti nedjeljnu misu koja je Božji poziv upućen nama na svadbeno gozbu svoga Sina, a na koji mnogi ne odgovaraju jer je i danas, kao i jučer, jedan otišao na njivu, drugi za trgovinom, dok se treći njegovim slugama rugaju ili ih jednostavno ignoriraju pokušavajući nadoknaditi spavanje zbog neprospavane noći. „Svadba je – kaže Isus – evo pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.“ Kako onda, tako i danas.
Ima, međutim, i onih koji su se odazvali. Neki su natjerani silom, neki običajem. Drugi su to a učinili tek slučajno. Neki to čine povremeno. Drugi to čine redovito. Zbog svih njih, bez obzira na način i motive dolaska, čini mi se neobično važnim detalj iz drugog dijela današnjeg evanđelja koji govori o uzvaniku „koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho.“ Kad nam se može dogoditi da nemamo svadbeno ruho? To nam se može dogoditi kad god svoj život ne uskladimo s onim na čiju smo gozbu došli i kojega otajstveno susrećemo na misi koja je njegova svadbena gozba, u njegovoj riječi i euharistiji, ali i braći i sestrama. Nije dovoljno, poruka je prispodobe, doći na svadbenu gozbu ljubljenog Očevog Sina Isusa Krista koji se nerazdruživo vezao s Crkvom (usp. Ef 5, 25-33), tj. nije se dovoljno krstiti, pričestiti i krizmati, pa čak i vjenčati se u crkvi i na kraju crkveno sprovoditi, a ovome možemo dodati i redovito sudjelovati na nedjeljnoj misi, nego je uz sve to potrebno biti „odjeven u svadbeno ruho“, tj. biti onaj koji živi svoju pripadnost Crkvi, ono svoje zvati se i biti kršćanin.
Nije li, povezano s tim što živimo ili ne živimo kao kršćani, naša krivnja čak i to što mnogi ne shvaćaju i ne prihvaćaju ljepotu Gospodnjeg poziva na gozbu i smatraju da je sve ono drugo vrjednije i važnije od te gozbe, makar je nerijetko je riječ o običnim hirovima. Pokazujemo li mi, osobito mi koji smo redovito u crkvi i na misi, zadovoljstvo zbog toga što dolazimo na misu, što vjerujemo u Krista, što živimo u skladu s njegovom riječju ili ne pokazujemo? I koliko se to vidi u našoj svakodnevici, u našem odnosu prema suprugu ili supruzi, djeci ili roditeljima, susjedima, prijateljima i kolegama, radnim obvezama, društvu i društvenoj odgovornosti…? Ako ne pokazujemo zadovoljstvo zbog toga što smo i ako se to zadovoljstvo ne odražava u našem djelovanju, onda se trebamo upitati zašto uopće gubimo vrijeme dolaskom u crkvu i na misu jer je, čini se na temelju prispodobe, bolje i ne doći na gozbu, nego li se na njoj pojaviti „bez svadbenog ruha.“ To je tako kad je u pitanju i dolazak na misu, ali i kad je u pitanju primanje drugih sakramenata kojima je svrha pomoći nam lakše se nositi sa životnim izazovima, zaodjenuti se, osobito u potvrdi, pravim spoznajama i vještinama koje nam samo Duh Sveti može darovati da bismo na pravi način odigrali životnu utakmicu na Božjoj strani, strani dobra, a ne bismo, jer nismo odjeveni u svadbeno ruho, tj. stanje Božje milosti, završiti u tami, tamo „gdje će biti plač i škrgut zubi.“
Podižući hostiju, Božjeg Sina koji nam se daje u euharistijskoj svadbenoj gozbi, svećenik između ostalog kaže i ovo: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“ Završavajući današnje evanđelje Isus međutim kaže i nešto drugo: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“ Na nas kršćane se odnosi ono „blago onima koji su pozvani.“ Nemojmo se, međutim, na tome zaustaviti. Nije dovoljno biti pozvan. Treba se i odazvati. Još nešto treba. Treba imati i svadbeno ruho. Odazovimo se na gozbu! I zaodjenimo se u svadbenu haljinu autentičnog kršćanskog života! Učinimo i jedno i drugo – napominjem da je drugo nemoguće bez prvoga – kako bi nas Gospodin kada dođe obići svoje uzvanike pronašao među svojima i našao odjevene u čisto svadbeno ruho i uvrstio ne smo među koji su zvani, a Bog sve zove, nego i među one koji su izabrani i koji će jer su se odazvali i našli se dolično „odjeveni“ moći govoriti: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!“