Današnja evanđeoska prispodoba izgovorena je u ozračju posljednje večere, a što znači da oni kojima je ta prispodoba upućena nisu mnoštvo, niti narodni glavari, farizeji i pismoznanci, nego Isusovi najbliži učenici, a s njima svi mi koji smo im se po krštenju pridružili. Dva dijela prispodobe kojima Isus svojim učenicima želi prenijeti dvije važne poruke, pokazuju da je on pod dojmom skore muke i smrti, ali i Judinog odlaska „u noć“ da bi ga izdao.
Najprije je to poruka o nužnosti obrezivanja ili rezidbe bez koje neće i ne može biti roda. To se obrezivanja odnosi na skoru Isusovu muku i smrt, koje će uroditi veličanstvenim plodom života ne samo za Isusa, nego i za cijelo čovječanstvo i svu stvorenu stvarnost, ali ona u sebi uključuje i poziv svakom Isusovom učeniku da u svom životu posloži prioritete, da „odreže“ ono što nije bitno i što nepotrebno troši životne sokove, kako bi ti životni sokovi mogli biti usmjereni na ono što je doista bitno i što je prikladno da donese obilate plodove. Onaj tko u svom životu želi činiti puno stvari, koji ima bezbroj interesa, u životu uglavnom ništa ne napravi. Zato je u životu potrebno napraviti izbore, ostaviti sporedne stvari i usmjeriti se na one koje su bitne. Tada je doista moguće napraviti nešto vrijedno. Isto vrijedi i za naš odnos s Bogom. Dapače, na toj razini to vrijedi još i više jer, ili nam je Isus i odnos s njim na prvom mjestu, ili uopće nemamo odnos s njim. I zato nam je, želimo li donijeti plodove, potrebno obrezivanje. Bez obrezivanja ne možemo donijeti plodove koje od nas očekuje Otac kojega Isus predstavlja kao vinogradara, onog koji obrezuje i čisti loze. U svjetlu drugog čitanja, u kojemu nam je ponuđen ulomak iz Prve poslanice svetoga Ivana apostola, saznajemo da su ti plodovi konkretna i djelotvorna ljubav. Prva Crkva, o čijem nastajanju i djelovanju posljednjih nedjelja u nastavcima čitamo ulomke iz Djela apostolskih, dokazala je tu konkretnu i djelotvornu ljubav u odnosu prema svom dojučerašnjem progonitelju Savlu kojemu je oprošteno i kojega, iako uz početno nepovjerenje, Crkva prihvaća kao člana vlastite zajednice. Čak ga i štiti od toga da mu se dogodi ono što je on činio drugima. Nema li ovakvih plodova, plodova ljubavi i opraštanja, potrebno je čišćenje i rezidba. Ona je bolna, ali je istovremeno nužna i spasonosna, i za nas i za druge oko nas.
Druga poruka je poruka o potrebi naše trajna povezanost s Isusom, da bi njegovi životni sokovi mogli kružiti našim žilama i mi mogli donositi rod. Ova poruka je čak i važnija od samog obrezivanja, jer bez obrezivanja, iako neplodno životarimo, za nas ipak još ima šanse, još se možemo promijeniti, dok bez ove povezanosti s Isusom kako bi njegovi životni sokovi kružili našim venama, mi doslovno umiremo. Ovdje je zapravo riječ o dubini odnosa koji mora, podcrtavam ovu riječ mora, postojati između Isusa i njegovih učenika. Istovremeno je to i objava tajne autentičnog kršćanskog života Isusovih učenika. Autentični kršćanski život Isusovih učenika je u onome što današnje evanđelje u različitim oblicima čak četiri puta ponavlja kao Isusov poziv: „Ostanite u meni i ja u vama.“ Ostati u Isusu, da bi Isus ostao u nama, to je tajna kršćanske autentičnosti! Da bi nam objasnio što to znači, Isus koristi sliku trsa i loze. Kao što loza nije drugo doli produžetak trsa, tako ni mi Isusovi učenici, mi kršćani, nismo drugo doli Isusov produžetak! I zato smo, bez ovoga ostati u Isusu i omogućiti Isusu da ostane u nama, osuđeni na smrt. I zato samo u povezanosti s njim možemo biti oni koji doista žive. Život koji u Isusu struji, ne zaboravimo da ovo evanđelje čitamo u svjetlu uskrsne vjere, našom trajnom povezanošću s njim prelazi i na nas. Njegov život, a on je živi, doista živ, i nas čini živima. I čini nas plodonosnima onim plodovima koji se s pravom od nas očekuju, naravno ako se pri tom još i obrezivanjem lišimo onog nebitnog, onog što nepotrebno troši životne sokove koje od njega primamo.
Ove dvije Isusove poruke su nama kršćanima dvadeset i prvog stoljeća istovremeno prilika za ispit savjesti nad plodovima koje kao kršćani donosimo, ali i za ponovljenu ispovijest vjere u Isusa Krista kao jedini temelj našeg života, trs na koji smo nakalemljeni, izvor na kojemu se napajamo, onoga bez kojega ne možemo donijeti plodove ili, kako on sam kaže, bez kojega ništa ne možemo napraviti, ali i onoga s kojim možemo učiniti sve, čak proslaviti Boga, a „ovim se – kaže Isus – proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“
Možda nam, kako u ispitu savjesti, tako i u ispovijesti vjere u Isusa Krista, mogu pomoći naša tužna proljetna prisjećanja na tragične stranice povijesti prošloga stoljeća, osobito one koje su ove godine napunile svoje okrugle brojke. Najprije je riječ je o stotoj obljetnici genocida nad Armencima kojega je papa Franjo, pozivajući se na zajedničku izjavu sv. Ivana Pavla II. i patrijarha Karekina II., nazvao „prvim genocidom 20. stoljeća“. Zatim su tu nedavno obilježeni Yom HaShoah, Dan sjećanja na mučenike i junake holokausta i 70. obljetnica proboja iz jasenovačkog logora, koji simboliziraju zločine nacizma i fašizma. Ovom nizu možemo pridodati i 70. obljetnicu sjećanje na žrtve Bleiburga, kao našeg simbola komunističkih zločina, ali i sve one zločine koji su se događali u ovom dijelu svijeta devedesetih godina prošlog stoljeća, kao i one koji se na različite načine i danas događaju diljem svijeta, u „trećem svjetskom ratu na rate“, kako kaže papa Franjo.
Ove tragične događaje ljudske povijesti i sadašnjosti koje je uzrokovao i uzrokuje čovjek, a zbog kojih nas treba biti stid što smo ljudi, u svjetlu današnje evanđeoske prispodobe o trsu i lozama koju je Isus uputio svojima, nama kršćanima, možemo prepoznati kao posljedicu naše nesposobnosti obrezivanja i još više kao posljedicu prekida naše povezanosti s Bogom. A svi ovi događaji, iako su ponekad rađeni i u ime samoga Boga, znak su onog temeljnog raskida s Bogom koji čovjeka, a s njim i čovječanstvo, pa i svu stvorenu stvarnost, postupno, ali sigurno, vodi prema samouništenju. To pred nas kršćane stavlja neka pitanja, ali i obvezu. Najprije je to pitanje jesmo li se barem mi kršćani, ovo se osobito odnosi na kršćane u našem hrvatskom društvu, spremni suočiti s istinom prošlost, kakva god da ona jest. To je jedno od onih nužnih bolnih rezanja kojih se mi kršćani nemamo pravo odreći. Zatim je to pitanje, koje također zahtjeva bolno rezanje, pitanje jesmo li barem mi, mi kršćani koji smo nakalemljeni na Isusa i kao takvi ispunjeni njegovim životnim sokovima i osposobljeni za njegove plodove, spremni oprostiti i okrenuti stranicu prošlosti kako bismo, u zajedništvu i ljubavi sa svim ljudima dobre volje i bez obzira na sve naše podijele, mogli postati graditelji bolje sadašnjosti, a s njom i bolje budućnosti.
Potreba gradnje drugačije i bolje sadašnjosti, a s njom i budućnosti, pokazuje da se najvažnije pitanje ipak ne tiče naše prošlosti, za koju često nismo osobno odgovorni, nego naše sadašnjosti. Tragične stranice su, između ostalog i zbog nesposobnosti da se suočimo s istinom i oprostimo, i dio naše sadašnjosti. Današnjom prispodobom Isus nas potiče da to odrežemo, bez obzira koliko to može biti bolno, kako bismo mogli ispuniti svoju kršćansku zadaću. Ta zadaća je, uz ono donošenje plodova konkretne i djelotvorne ljubavi koje Bog od nas očekuje – sjetimo se odnosa prve kršćanske zajednice prema Savlu – i zadaća biti čuvari i garancija temeljne povezanosti svijeta i čovječanstva s Bogom koja nam je omogućena u Isusu Kristu, povezanosti bez koje bi svijet i čovječanstvo završili u samouništenju. To je naša velika kršćanska odgovornost, odgovornost kojoj nemamo pravo olako pristupiti.