”Rješavanje naših problema ovisi prvenstveno o našoj slozi. Budemo li i dalje nesložni, a osobito neposobni za nacionalni dijalog, te ako ćemo imati oprečne stavove o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Vukovar, ali i mi s njim, će umrijeti”, riječi su dubrovačkog biskupa Mate Uzinića na misi zadužnici na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Kao i niz puta do sada dubrovački biskup opredijelio se vrlo jasno o temama koje i dalje dijele hrvatsko društvo, pokazujući da je širinom svojih stavova umnogočemu ispred naše podijeljene ljevice i desnice.
Msgr. Uzinić rođen je u Dubravi kod Omiša, a studirao je na Papinskome lateranskom sveučilištu u Rimu gdje je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Bio je i sudski vikar i sudac na Crkvenom sudu u Splitu, a prije tri godine ga je papa Benedikt XVI. imenovao dubrovačkim biskupom. Iako ne pristaje na neke podjele među hrvatskim biskupima, na one konzervativne i liberalne, mnogi baš u biskupu Uziniću vide duh nove Crkve koju tako snažno vodi i predstavlja papa Franjo. U ekskluzivnom razgovoru za Nedjeljni Jutarnji biskup Mate Uzinić detaljno je objasnio što je poručio u Vukovaru, napomenuvši da se i dalje tamo bavimo sporednim stvarima, a ćirilične ploče su ”doista nešto sporedno”.
Vaše riječi izgovorene na misi zadušnici na Memorijalnom groblju u Vukovaru imale su poseban odjek u javnosti. Kako ste doživjeli ovogodišnju Kolonu sjećanja?
Tužno. Vukovar izaziva tugu i zbog onoga što su mu učinili i zato što ne uspijeva ponovo postati ono što je nekad bio. On izaziva tugu i zbog naših nacionalnih podjela.
Pozvali ste na obnovu hrvatskog društva, baš tu, iz Vukovara? Što ste pod tim konkretno mislili?
Vukovar je primjer kako opće dobro može biti važnije od osobnog interesa, čak i od vlastitog života. To je potencijal Vukovara koji nije i ne može biti potrošen. Pokazuje to 80.000 ljudi u Vukovaru, a brojka je svake godine sve veća. Svima njima, svima nama, Vukovar je i može biti pouka o važnosti žrtve za druge, važnosti i vrijednosti žrtve za opće dobro. Tu je izlaz iz svih naših kriza. Evo zašto je važno krenuti od Vukovara.
Vaš poziv bio je upućen i da se ne izjednačavaju agresori i žrtve. Ali, istovremeno uvijek imate hrabrosti reći da trebaju biti kažnjeni svi koji su zločine počinili. Možemo li danas, bez strasti, daleko objektivnije sagledati našu nedavnu prošlost, izazove, suočiti se s istinom?
Mislim da još ne možemo, a morali bismo. Zločini nemaju nacionalnost, ali zato zločinci imaju ime i prezime. Uz to se zaboravlja da zločini i zločinci imaju svoje ideologije iz kojih su potekli, kojima su bili hranjeni. Bolna je spoznaja da se danas više ne govori o moći lažnih ideologija koje su omogućile zastrašujuća zvjerstva. U ime lažnog mira, a on je ponekad strateški dio iste ideologije, ne može se graditi istinske odnose. U našem slučaju je osobito bolna nametnuta logika izjednačavanje strana u sukobu. Makar su sve žrtve jednake i svaka žrtva, bez obzira na sve naše podjele, zaslužuje jednako poštovanje, nikad ne smijemo prestati ponavljati da mi rat nismo htjeli. Zato sve strane nisu i ne mogu biti iste. Zna se tko je bio agresor, a tko žrtva agresije.
Branitelji su nezadovoljni odnoso današnje vlasti prema njima. Kako vidite prosvjed u Zagrebu i postoji li rješenje koje bi išlo prema dijalogu?
Zbog određenih netaktičnosti branitelji su osjetili da su oni postali problem ovog društva. Kad se ovome doda da društvo nije ni blizu onakvo za kakvo su se borili, onda stvar postaje još teža. Pozitivno u svemu ovome je to što ih nije napustio duh spremnosti na žrtvu. Pitate ima li rješenja koje bi išlo prema dijalogu? Nema rješenja koje može dovesti do dijaloga, ali dijalog može dovesti do rješenja. Ali za dijalog nije dovoljno znati govoriti. Potrebno je znati i slušati. Sigurno je i to da se u Hrvatskoj nije stvaralo odmjereno ozračje nacionalnog ponosa po kojem bi se u braniteljima prepoznalo simbole s kojima se hrvatsko društvo može poistovjećivati.
Bude nadu vaše poruke Evanđelja u podijeljenom Vukovaru. Očito, rješenje nije u zasebnim školama, vrtićima?
Pravi problem Vukovara su zasebne škole, vrtići i slično, odnosno ono što je do njih dovelo, a nije ćirilica. To što takvo što u Vukovaru još postoji znak je da se u Vukovaru bavimo sporednim stvarima, a ćirilične ploče su doista nešto sporedno, i da se nismo niti pokušali suočiti sa stvarnim problemima Vukovara. I tako sjeme zla koje je posijano u Vukovaru prenosimo na nove generacije.
Posebnu pažnju izazvao je vaš stav oko ćirilice u Vukovaru. Koja je poruka, može li se naći kompromis oko poštivanja ustavnog zakona o manjinama i vruće teme ćirilice u Vukovaru?
Ovogodišnja komemoracija sjećanja na žrtvu Vukovara odvijala se pod geslom: „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta.“ Dijelim mišljenje da se u tom izrazu nalazi rješenje za Vukovar i ćirilicu, odnosno da je tu moguće naći rješenje koje neće biti protuustavno. U temelju neprihvaćanja ćiriličnih ploča stoji traumatično iskustvo koje se ovim pločama evocira. Budemo li to uvažavali, pitanje ploča će se riješiti na pravi način. Potrebno je ukloniti uzroke pa će lako biti uklonjene posljedice. Insistiranje na uklanjanju posljedica, a ne rješavanje uzroka – to je ono što se na tom planu događa u Vukovaru – stvar dodatno pogoršava. Isus nas je poučio da nije čovjek zbog zakona, nego da je zakon zbog čovjeka. U slučaju Vukovara ustrajavanje na ćirilici je protiv čovjeka. Žrtve i njihovi osjećaji bi nam trebali biti prva briga. Mi u Crkvi smo posljednjih godina dobro naučili tu lekciju. Ne ponavljajmo na Vukovaru pogrešku Crkve. Briga za žrtve ne isključuje nacionalne manjine i njihova prava, ali u Vukovaru ta briga ima prednost pred njima.
Izazvali ste i veliku pažnju pozivom ‘na pomirdbu’ Bleiburga i Jasenovca, osudili podjele na ‘naše’ i ‘njihove’. Kakvi su bili odjeci?
U velikoj mjeri odjeci su bili pozitivni. Svima nam je dosta podjela i svi imamo potrebu da ostavimo iza sebe prošlost kako bismo se okrenuli sadašnjosti i budućnosti. Naravno, preduvjet „pomirbe“ Bleiburga i Jasenovca je istina. Ako i dalje svatko ima svoju „istinu“ onda to nije istina nego mit. I to je plodno tlo za radikalne skupine koje nisu dobro primile moju poruku. Jedni su me napali zato što sam izjednačio Bleiburg s Jasenovcem, a drugi što sam izjednačio Jasenovac s Bleiburgom. U biti, oni su isti. Bolna je spoznaja da ponekad takve skupine i njihove ideje računaju s tobožnjom podrškom Crkve. U tomu se krije potpuno nepoznavanje naravi Crkve. Ipak, teret radikalnih skupina u nekom društvu možemo promatrati kao izazov za nas kršćane i naše kršćansko svjedočenje.
Često se, dobiva dojam da među hrvatskim biskupima postoje oni koji su konzervativniji i oni koji su liberalniji. U ovu drugo grupu najčešće se spominje vaše ime. Iako su takve ‘podjele’ najčešće površne i neprecizne jesu li takvi stavovi došli i do vas i što o tome mislite?
To je doista dojam. Među nama biskupima nema podjela. Ovo ne znači da svi o svemu jednako mislimo, a to i ne bi bilo dobro. Postoje stvari koje su nam zajedničke, a postoje i druge koje su prepuštene odgovornosti svakog pojedinačnog biskupa. Do mene su došli takvi glasovi također, ali slažem se s vama kad kažete da su takve „podjele“ najčešće površne i neprecizne.
Kakav je vaš stav oko vjeronauka u školama?
Usprkos određenim poteškoćama s kojima se susrećemo, o vjeronauku u školi imam veoma pozitivan stav. Neki se, ukazujući na neke probleme, pozivaju na prijašnja vremena i zazivaju vjeronauk u crkvi. Ja sam mišljenja da bi bez vjeronauka u školi vjerski odgoj danas bio daleko gori i zapušteniji. Ipak, valja reći da vjeronauk u školi nije dovoljan. On nije i ne može biti zamjena za župni vjeronauk. Ova dva vjeronauka se međusobno ne isključuju, nego nadopunjuju. Osim toga vjeronauk je samo jedan dio odgoja u vjeri djece i mladih. Ne smijemo mimoići i druge dijelove koji imaju veliku važnost. Pritom mislim na obitelj, društveno ozračje, medijsku klimu.
Kada se spominju ugovori s Vatikanom različite reakcije slijede kada do javnosti dođu informacije o izdvajanju iz proračuna za Crkvu. Jesu li ugovori s Vatikanom doveli do povlaštenog odnosa Crkve i treba li te ugovore revidirati?
– Ugovori sa Svetom Stolicom nisu doveli u povlašten položaj Katoličku Crkvu jer su, zahvaljujući tim ugovorima, i brojne druge vjerske zajednice uspjele ugovorno regulirati svoje odnose s državom. Ugovori se mogu revidirati. Je li to i treba učiniti, o tome možemo raspravljati. Često se govori o tome da bi to trebalo učiniti jer da se u financijskom smislu od njihovog potpisivanja situacija bitno promijenila. To je istina, ali je istina i to da se tim ne bi bitno popravila financijska situacija u Republici Hrvatskoj.
Vrlo ste oštro osudili grafite na Pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku. Kako ocjenjujete odnos katoličkih i pravoslavnih vjernika u Dubrovniku, ima li problema i reflektiraju se događaji u zemlji i na odnose vjerskih zajednica?
Imamo dobre odnose makar je pravoslavnih vjernika na našem području veoma malo. Dubrovnik i Vukovar su u ratu proživljavali sličnu sudbinu, ali puno ih toga i razlikuje. Osobito nas razlikuje ono što se dogodilo u miru. U Dubrovniku se u miru dogodilo priznanje zločina i traženje oprosta. I kad nakon toga vidite taj natpis kojim se problem Vukovara prenosi na Dubrovnik koji nema taj problem, i još k tome kad vidite da je to upućeno onima koji to najmanje zaslužuju, naravno da morate biti oštri.
Uvijek nastojite uspostaviti dobru komunikaciju s vjernicima drugih vjera, pravoslavnim vjernicima, muslimanima, Židovima, šaljete redovno čestitke za Kurban Bajram. Koliko ljudi bez obzira na vjeru trebaju i mogu danas surađivati u našoj zemlji koja je sve više pritisnutama podjelama?
Uslijed povijesnih okolnosti kroz koje smo prolazili dogodilo nam se poistovjećivanje vjere i nacije. To nije problem ako nas vjera uči biti domoljubima, ali je problem ako nas ona u tome sprječava ili, ne daj Bože, ako nas stavi u službu nečije osvajačke politike. Republika Hrvatska je domovina svih svojih građana i svi njezini građani bi je trebali osjećati svojom domovinom. Naše razlike, uključujući i one vjerske, znak su bogatstva naše zajedničke domovine. I svi zajedno bismo, čak i kroz te naše različitosti, trebali doprinositi njezinom blagostanju. Ne činimo li to ne ogrješujemo se ne samo o svoju domovinu, nego i o svoju vjeru.
Kažu za Vas da ste vrlo pristupačan, da imate izuzetno dobru komunikaciju s Dubrovčanima, da ste vrlo strpljivi u razgovorima s vjernicima, a da se koristite internetom, pa čak i Facebookom. Koliko imate ‘prijatelja’ na Facebooku, tko održava kontakt s njima, vi osobno ili vaši suradnici iz Biskupije?
Naravno da suvremena sredstva komunikacije mogu pomoći, a i pomažu. Zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije po prvi putu povijesti smo dobili mogućnost ostvarenja onog Isusovog poslanja navješćivati evanđelje do kraja zemlje. Imam pet tisuća „prijatelja“. Ima dosta onih koji bi to htjeli biti, ali ne mogu zbog granice koju je postavio Facebook. Stranica je javna pa je dostupna i svima drugima tako da je krug prijatelja puno širi. Osobno održavam sve svoje kontakte. Suradnici mi povremeno pomognu u nekim tehničkim detaljima.
Crkva na čelu s papom Franjom doživljava velike i značajne promjene. Kako vidite dosadašnji tijek pontifikata Svetog Oca i hoće li uspjeti u ‘reformama’ koje se vežu za današnjeg Papu?
Pontifikat pape Franje i njegova nastojanja da obnovi Crkvu koja treba biti manje zaokupljena sobom i više zauzeta za druge vidim kao blagoslovljeno vrijeme. U određenom smislu papa Franjo je već uspio u obnovi Crkve. Crkva više ne može natrag. Možemo ići samo naprijed.
Koji su Vaši stavovi oko najvažnijih pitanja koja su dominirala na izvanrednoj Sinodi, prije svega oko stava Crkve prema homoseksualcima, rastavljenima…
Crkva je na Sinodi osluškivala znakove vremena i poticaje Duha Svetoga. To je dio njezine naravi i po tomu ostvaruje svoju vjernost Bogu i čovjeku. No, treba znati da znakovi vremena nisu isto što i javno mnijenje ili njegovo predstavljanje u medijima ili, nažalost, u površnim pristupima koji nisu utemeljeni na poznavanju tematike i predanom izučavanju kako bi se zaista pomoglo ljudima. S druge stane je jasno da se ne mijenja polog vjere, ali se produbljuje njegovo razumijevanje u novim životnim okolnostima. Moji stavovi su u skladu sa stavovima Crkve koja je uvijek u promišljanjima i traženjima novih načina iznošenja onog pologa vjere koji je primila. Dužnost nam je propovijedati istinu, ali trebali bismo to činiti tako da se nitko ne osjetiti odbačenim i da svatko osjetiti da je evanđelje zaista radosna vijest.
* Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista 23. studenog 2014., vodio ga je novinar gospodin Jurica Kobler, uz čije dopuštenje je i preuzet na stranice Dubrovačke biskupije.