Obično vrijeme liturgijske godine, koje nazivamo vrijeme kroz godinu, započinjemo evanđeljem koje nam kroz sliku poziva prvih učenika – slično kao i prvo čitanje kroz sliku Samuelovog poziva – nudi četiri znakovita trenutak kroz koje prolaze oni koji su pozvani i koji se odazovu Bogu, odnosno, u slučaju prvih učenika i nas, krenu s Isusom na njegovom životnom putu.
Prvi trenutak izražava onaj Ivanov usklik: „Evo Jaganjca Božjega!“, a želi reći da se prije svakog puta prema Isusu i s Isusom nalazi netko tko će ga pokazati i reći: Evo ga, to je on! Za Samuela je taj netko bio svećenik Eli. U tom nekome želim prepoznati i sebe kao biskupa i svećenika, jer moje izvorno svećeničko poslanje je pokazivati njega i jao meni ako to ne činim, ali u tom nekome želim prepoznati i svakog od vas koji ste povjerovali u Krista i koji ste po sakramentima krštenja i potvrde dobili zadatak, svetu dužnost, Krista pokazivati, riječima ga navješćivati i životom svjedočiti.
Drugi trenutak koji trebaju proći oni koji kreću za Isusom i s Isusom je trenutak koji evanđelje izražava rečenicom: „Te njegove riječi čula … dva … učenika pa pođoše za Isusom“. Kod Samuela je to slušanje Elievog savjeta. Taj drugi trenutak nam želi reći da je za kretanje na put s Isusom nedovoljno sve ono što govore i čine drugi, ako to osobno ne želim prihvatiti, ako osobno ne želim čuti što mi se govori i krenuti za Isusom. Mnogo ateista i agnostika u ovom našem društvu, a njih je više od onoga što kažu popisi stanovništva i statistike, potječe iz dobrih i kršćanskih obitelji, prošli su cjelokupni vjeronauk, pričestili se i krizmali, a možda i vjenčali u crkvi itd. Pokazivanje za njih nije imalo i nema koristi jer su slušali i gledali, ali nisu čuli i vidjeli. Potrebno je čuti i vidjeti, a onda i krenuti, poći za Isusom.
Spomenuto druženje s Isusom nužan je preduvjet trećeg znakovitog trenutka životnog hoda s Isusom. To je trenutak razgovora s Isusom. „Što tražite?“ – upita Isus, a učenici odgovaraju protupitanjem: „Učitelju – gdje stanuješ?“. Malo zatim smo čuli i najvažniji poziv koji svaki Isusov učenik može i treba čuti, a to je Isusov poziv: „Dođite i vidjet ćete.“ Kod Samuela je to bio odgovor Bogu: „Govori, sluga tvoj sluša.“ Samo oni koji su čuli tko je Isus i potaknuti tim što su čuli odlučili krenuti za Isusom, mogu ući u ovaj osobni razgovor s Isusom i ondje gdje je on pronaći odgovor na sva životna pitanja, sve životne situacije. Učenici u evanđelju „pođoše … i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan“.
Tek nakon ovog dijaloga s Isusom života s njim može uslijediti i četvrti znakoviti trenutak, a to je povratak na početak, tj. postati onaj tko drugima pokazuje Isusa. Kojima je na početku rečeno: „Evo Jaganjca Božjega!“ i koji su nakon toga prošli druge dvije dionice postati su oni koji tog istog ‘Jaganjca Božjega’ pokazuju drugima: „Jedan od one dvojice … nađe svoga brata … i reče mu: ‘Našli smo Mesiju!’“ Kod Samuela je to njegov osobni rast, ali i činjenica da je „Gospodin bio s njim i nije dopustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.“
Možda nam se čini da je ovaj put od početka prema kraju, pa opet prema početku bio lak i brz, ali u stvarnosti nije tako. Taj put od nas zahtjeva, a zahtijevao je i od onih učenika, više od jednog popodneva. Učenicima, kako će to jasno pokazati vrijeme, nisu bile dovoljne ni tri godine nego im je, da bi otkrili tko je uistinu Isus Krist i smjeli ga slijediti, s njim razgovarati i drugima ga navješćivati, trebao i Duh Sveti i cijeli život kojeg su pred sobom imali. Trebao im je i svakodnevni rad na sebi, trud u ispravljanju svojih pogrešaka, nadilaženje slabosti, pobjedu nad grijehom… Ovo se, vjerujem, osobito odnosi na ono o čemu govori ulomak iz Pavlove poslanice Korinćanima koji smo čuli kao drugo čitanje, a u kojemu nas Pavao potiče da pobijedimo grijeh i grješne sklonosti, osobito bludnost koja je – čini mi se i na temelju osobnog iskustva – najveći neprijatelj svakog Božjeg poziva i odziva na Božji poziv. To vrijedi i za mene kao biskupa i svećenika, ali i za svakog pojedinačnog vjernika. Bludnost od koje, po Pavlu, trebamo bježati, ali bježati u pozitivnom smislu, nije izazov samo mom duhovnom pozivu, nego i tvom pozivu biti kršćanski mladić, djevojka, muž, žena… Samo ako smo otvoreni Duhu Svetom i ako se trudimo, kroz redovitu molitvu, redoviti ispovijedanje, redovito sudjelovanje na misnim slavljima, ali i redoviti trud oko toga da ono što vjerujemo pokušavamo i živjeti u svojoj svakodnevici, moći ćemo pobijediti sve grješne sklonosti, biti ono što smo po krštenju i potvrdi postali, a postali smo hramovi Duha Svetoga, te zatim Krista slijediti i postati oni koji ga drugima pokazuju.
Ako se to dogodi, a dao Bog da se dogodi, onda će i ovo ‘obično’ vrijeme liturgijske godine, koje zovemo vrijeme kroz godinu, postati za nas, ali i za sve druge oko nas, milosno vrijeme, vrijeme spasenja.