Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je svečano misno slavlje u Župi sv. Nikole u Cavtatu na blagdan njezinog nebeskog zaštitnika sv. Nikole, ali ujedno i Dan dubrovačkih branitelja, u subotu 6. prosinca, u koncelebraciji sa župnikom don Matom Karamatićem, dekanom Konavoskog dekanata don Josipom Mazarekićem i ostalim svećenicima.
U propovijedi biskup je ukazao na dva razdoblja iz života sv. Nikole: „U prvom razdoblju života sv. Nikole, razdoblju progonstva kojeg je živio do 313., tražilo se od kršćana da se po cijenu života ne odreknu Krista. Mnogi su zato izgubili život, a sv. Nikola je pokazao da je i on na to bio spreman. U drugom razdoblju, nakon 313., nije se više bilo dovoljno ispovijedati kršćaninom, nego je bilo potrebno i živjeti kao kršćanin. Mnogi se u tom prvom razdoblju slobode i masovnog pokrštavanja nisu snalazili. Postajali su kršćani, ali to nisu bili.“. No, zatim je to jasno aktualizirao: „Ova dva razdoblja života sv. Nikole tako nam pred oči stavljaju i dva naša razdoblja. Jedno od njih je razdoblje prije 90.-tih godina prošlog stoljeća, razdoblje u kojemu je na ovim našim prostorima dominirala komunistička ideologija u kojoj je Crkva bila stjerana na rub društva. To razdoblje je započelo masovnim likvidacijama čije se sedamdesete obljetnice ove godine prisjećamo, a završila na ovim prostorima prije dvadeset i tri godine okupacijom vašeg mjesta i cijelih Konavala, Župe dubrovačke, Rijeke dubrovačke i Primorja, te opsadom i napadima na grad Dubrovnik kojih se na današnji dan osobito spominjemo. Ipak, većina našeg naroda je u tom vremenu, mišljenja sam zahvaljujući i našoj tradiciji koja je osobito živa u ovom dijelu naše biskupije, hrabro ispovijedala svoju vjeru, pohađala crkvu, primala sakramente, ne stideći se kršćanstva i ne zatajujući Krista. Drugo naše razdoblje započelo je nakon 90.-tih godina koje su započele s pet teških ratnih godina, a koje su, počevši s 1. listopada 1991. zahvatile i velike dijelove naše biskupije, na današnji dan 1991. godine bolno ranile grad Dubrovnik i njegove stanovnike, ali i stvorile još veću odlučnost za otpor srpsko-crnogorskom agresoru, a za cijelo naše područje završile u listopadu 1992. operacijom Konavle. Razdoblje je to demokracije koje i danas traje i koje karakterizira, kao i drugo razdoblje u životu sv. Nikole, sloboda za Crkvu. Usprkos svim komunikacijskim problemima s kojima smo se posljednjih godina suočavali, Crkva u Hrvatskoj nije na rubu društva, nego je od priznata i prepoznata. Ono što se međutim u međuvremenu događalo s našim društvom i osobito kriza i beznađe koje zahvaća većinu stanovnika Hrvatske, pokazuje je da ni danas nije dovoljno reći da smo kršćani, da nije dovoljno, da se osvrnemo na evanđelje koje nam je navješteno, s Petrom ispovjediti: ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga’, nego da je to što govorimo, tu svoju ispovijest vjere, potrebno potvrditi kršćanskim životom.“
Ukazao je i na varljivost statistika o broju vjernika: „Statistike pokazuju da smo većinom katolici i kršćani, ali upitamo li nas ‘katolike’ i ‘kršćane’ što mi kažemo, tko je za nas Isus, i osobito živimo li to što kažemo da vjerujemo da jesmo, uočiti ćemo da se baš i ne razlikujemo previše od onih koji nisu to što smo mi. Ovo je znak da su mnogi tradicionalno vjernici, a da to nisu osobno. Ako je to i bilo nekad dovoljno, danas više nije. Želimo li biti to što govorimo da jesmo svoju vjeru trebamo i osobno ispovijedati, i u skladu s tom vjerom živjeti svoju svakodnevicu.“
Biskup se također prisjetio svih poginulih u agresiji na dubrovačko području, ali i mnogih drugih: „Pridružimo ovoj svojoj molitvi i 184 poginula dubrovačka branitelja i 92 civilne žrtve, kao i sve druge koji su uložili živote u našu slobodu i budućnost. Molimo i za sve druge koji su u tu slobodu ugradili dio sebe, osobito 1500 ranjenika, 423 zatočenika koncentracijskih logora Bileće i Morinja, 33000 prognanika i 7771 beskućnika, ali i za sve one koji i danas trpe posljedice onoga što se dogodilo, za članove obitelji poginulih i ranjenih, osobito njihove očeve i majke, supruge i djecu. Sjetimo se i branitelja koji i dalje prosvjeduju, a molimo i za one koji mogu ukloniti razloge njihovog prosvjeda.“
Na kraju je istaknuo važnost oprosta: „Molimo, na kraju, i za sebe da znademo oprostiti jer bez oprosta ćemo se zatrovati mržnjom, a mržnja uništava više onoga koji mrzi, nego onoga koga se mrzi. Molimo i da znademo živjeti ono što kažemo da jesmo. I istovremeno dok to molimo, pokušajmo postati svjesni toga da današnje vrijeme ne treba toliko mučenike krvlju, iako i danas na različitim krajevima svijeta kršćane ubijaju i progone zbog njihove vjere, koliko treba mučenike životnim svjedočanstvom. Pa budimo takvi mučenici kao što je to bio i sv. Nikola!“
Na kraju vjernicima se obratio župnik don Mato Karamatić koji je zahvalio nebeskom zaštitniku, biskupu sv. Nikoli, ali i njegovom „kolegi biskupu“ Mati što je došao u Cavtat, te svima ostalima, a posebno vjernicima Župe Očišćenja Marijina iz Smokvice s otoka Korčule koji su predvođeni župnikom don Mihaelom Čavlekom došli na ovo slavlje, svim obiteljima koje su ih primile, kao i svima koji su sudjelovali u trodnevnici koja je prethodila blagdanu.
Misno slavlje svojom pjesmom animirao je zbor Župe sv. Nikole u Cavtatu.
Istog dana, u dubrovačkoj katedrali, misu za sve poginule branitelji i civile Domovinskog rata predvodio je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Petar Palić.
Šime Zupčić