Dubrovnik, 6. prosinca 2014.
Jedna od bitnih oznaka liturgijskog vremena Došašća u kojem se nalazimo jest poziv na budnost. Živjeti budnost, u biti znači, svjesno i smisleno živjeti svoj život. Sve ono što nas zaokuplja toliko oblikuje naš stil života, da mnogo puta nismo sposobni pravilno birati i ispravno živjeti svoj život.
Svega postajemo svjesni u trenutku kad nestane onoga što mi u životu smatramo po sebi razumljivim. Život smatramo po sebi razumljivim i ne razmišljamo uvijek o tome. Kad nam je život ugrožen, shvatimo njegovu vrijednost. Zrak smatramo po sebi razumljivim i ne razmišljamo o tome. Kad nam ponestane zraka i kad je onečišćen, shvatimo njegovu vrijednost. Slobodu smatramo po sebi razumljivom i ne razmišljamo o njoj, do onoga trenutka kad osjetimo da slobode nemamo.
Danas obilježavamo Dan dubrovačkih branitelja. U ovoj se svetoj misi želimo spomenuti svih pokojnih branitelja i civila Domovinskog rata, osobito onih koji su dali svoje živote na našem području. U ovoj svetoj misi ćemo moliti i za sve žive branitelje, za invalide, sve one koji se teško nose s posljedicama rata i one koji se bore za svoja prava.
I dok danas razmišljamo o daru života, daru Domovine, daru slobode, o tim hrabrim ljudima koji su bili spremni na žrtvu i koji su preuzeli na sebe odgovornost za sve nas, ne možemo a ne zaključiti da živjeti svjesno i smisleno svoj život danas za nas znači živjeti zahvalno. Živjeti zahvalno znači u iskrenosti i otvorenosti svoga srca priznati da sam obdaren i da toliko toga u svome životu dugujem Drugome i drugima.
U prvom smo čitanju čuli kako prorok Izaija upućuje poruku Izabranom narodu: „Puče sionski, više ne plači… Hranit će vas Gospod kruhom tjeskobe, pojiti vodom nevolje, al’ se više neće kriti tvoj Učitelj – oči će ti gledat Učitelja tvoga… Odmah će ti se smilovati; čim čuje, uslišit će te.“
Danas se ovdje u Dubrovniku spominjemo dana kad nam je taj kruh tjeskobe bio svakodnevnom hranom u razmišljanju što će se sutra dogoditi; kad nam je voda nevolje bila svakodnevnim pićem u promatranju kako nam očevi, braća i prijatelji ginu, kako nam djeca u strahu plaču, kako nam obiteljski domovi i crkve gore, kako nam se grobovi oskvrnjuju. Ali smo i u tim trenutcima blagovanja kruha tjeskobe i ispijanja vode nevolje u molitvi, osobito u molitvi krunice, u euharistijskom zajedništvu, u hrabrosti naših branitelja tako jasno otkrivali da nam je Bog blizu, da se naš Učitelj ne krije, nego da nas čuje.
I zato zahvalnost danas za nas znači živjeti smisleno svoj život. I zato i poziv na budnost za nas danas znači prepoznati kako je Bog djelovao i djeluje u mojem životu i u povijesti koju živim i s ljudima s kojima živim. Živjeti zahvalno i budno svoj život znači prepoznati da mi je Gospodin blizu, pa i onda kad mi tjeskoba i nevolja skrivaju sigurnost Gospodinove nazočnosti.
Suprotnost budnosti i jedan oblik gubljenja svijesti i smisla jest zaborav. Zaboravljamo odakle potječemo, što nas u životu nosi ili opterećuje, što nam je pomoglo i što nam je bitno. Zaboravnih ljudi ima dovoljno. Ne mislimo ovdje na staračku zaboravnost. Mislimo na sve one koji su zaboravili na dobro koje im je učinjeno. Ljudi koji zaboravljaju su često i nezahvalni ljudi. Okrenimo se oko sebe i vidjet ćemo da je, nažalost, puno naših sugrađana, također, postalo zaboravnima.
No, sve nas koji smo se danas ovdje okupili Isus poziva i šalje u izgradnju svoga kraljevstva. Ne izgrađuju Kristovo kraljevstvo samo svećenici, redovnice i redovnici. Svaki onaj koji je kršten u Kristovo ime i koji Isusov put prihvaća kao svoj put, koji Isusovu riječ prihvaća kao istinu i koji Isusa prihvaća kao život pozvan je i poslan na veliko polje rada. Jer, žetve je mnogo, radnika malo. Mnogo je još ostalo nepožnjevenih polja dobrote i plemenitosti svih onih koji su sudjelovali u stvaranju i obrani ove naše Domovine. I to bismo trebali sačuvati od zaborava i nezahvalnosti.
Ali, ima još mnogo i neobrađenih polja, osobito onih u ljudskim srcima i dušama. Ostalo je još mnogo gruda i brežuljaka oholosti, samodostatnosti i vlastitih interesa. Mnogo je brazda netrpeljivosti, podmetanja, krađe i laži koje prebivaju u ljudskim srcima. S pravom zaključujemo da to nije pravo lice naših ljudi i naše Domovine i da je, govoreći rječnikom proroka Izaije, još puno prijeloma i neizliječenih rana na tijelu našega naroda.
I zato danas, na ovoj euharistiji, dok molimo za pokojne branitelje i civile Domovinskog rata, otvaramo svoje srce i svoju dušu u molitvi Isusu Kristu, koji je bolesne liječio, mrtve uskrisivao, gubave čistio i zloduhe izgonio, da nas izliječi, uskrisi, očisti i ohrabri svojim svetim Duhom kako bismo bili spremni ispuniti poslanje koje nam povjerava u današnjem svijetu, osobito u našem Gradu, našoj biskupiji i našoj Domovini.
Svaku euharistiju slavimo po Isusovom nalogu: Ovo činite meni na spomen! I ovo su mnogi zaboravili.
Kako bismo mogli ostati budni, moramo se boriti protiv zaborava i obnavljati u sebi svijest da živimo iz Božje dobrote i milosrđa.
Prihvatimo danas budna srca Božju Riječ i nahranimo se svjesno i zahvalno euharistijskim kruhom, živim Kristom, kako bismo ga spremno čekali u adventskoj budnosti dok ne dođe u slavi i veličanstvu. Amen.