Intervju s dubrovačkim biskupom mons. Matom Uzinićem objavljen u Katoličkom tjedniku (br.21)
Za prave kršćane „hosana“ se
kad-tad pretvara u „raspni“
„Ne samo da je moguće da se katolici više uključe u politička zbivanja, nego je to i nužno. Ne smijemo biti pasivni. Moramo, zajedno s drugim građanima, preuzeti svoj dio odgovornosti za svoje društvo, za njegovu bolju sadašnjost i bolju budućnost. Većina to treba činiti izlaskom na izbore, a oni koji osjećaju da su pozvani na više, i aktivnim uključivanjem u život političke zajednice“, istaknuo je biskup Uzinić u razgovoru za naš list.
Razgovarao: Anto Pranjkić
Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić rodio se u Dubravi kod Omiša, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju završio je u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, a teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Za svećenika je zaređen 1993. Od 1996. studirao je u Rimu gdje je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Od 2000. do 2002. služio je kao sudski vikar i sudac na Crkvenome interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu. Od 2000. suradnik je i u pastoralu u župi Strožanac, a od 2001. rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Bio je član Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2004. je član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa i promicanje zvanja. Dana 24. siječnja 2011. papa Benedikt XVI. imenovao ga je dubrovačkim biskupom.
Preuzvišeni biskupe, deset ste godina bili rektorom splitske bogoslovije. Možete li nam iz iskustva kazati koliko su mladi svećenici spremni na izazove današnjeg vremena?
Nije moguće biti potpuno spreman na izazove današnjeg vremena, a što znači da se trebamo trajno pripremati želimo li biti spremni dati odgovore na te izazove. Imam dojam da mnogi mladi svećenici to zaborave, ali i da nekim dimenzijama svoje priprave ne daju dovoljno važnosti izazovima današnjeg vremena. Želimo li doista odgovoriti na izazove današnjeg vremena, moramo biti, parafraziram Isusa, mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Prvo bi bilo opasno bez drugog, ali drugo je nedovoljno, pa i opasno, bez prvog.
Prema nekim popisima, u Hrvatskoj je 87% katolika. Je li to stvarna brojka? Jesu li to tradicionalni vjernici?
Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, a oni se temelje na Popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj ima 86,28 % katolika. Ovo je brojka koju može osporiti jedino novi službeni popis stanovništva. Ovo govorim zbog onih koji su se prije popisa stanovništva trudili na sve moguće načine da katolika, i općenito vjernika, bude manje, a sada se na sve moguće načine trude umanjiti važnost i značenje službenih podataka. Dakle, to je stvarna brojka koja bi, prema crkvenim statistikama, bila i veća jer su službeno katolici svi oni koji su kršteni u Katoličkoj crkvi i iz nje nisu formalno istupili. Istina je da su mnogi od njih samo tradicionalno vjernici, ali to nije problem koji daje bilo kome izvan Katoličke crkve izvlačiti bilo kakve zaključke. To je nešto s čim se mi unutar Katoličke crkve trebamo nositi i o čemu trebamo voditi računa, da bi što više onih koji kažu da su vjernici, to doista i bili i u skladu s tim živjeli. Ovo je jedan od zahtjeva Godine vjere i govora o novoj evangelizaciji. Utjecaj sekularizacije, življenja samo po ovozemaljskim kriterijima i bez onog transcendentalnog vida, a u našem slučaju i grubog sekularizma koji bi vjeru i sve ono što je s njom povezano htio potpuno izbaciti iz javnoga života, toliko je jak da će se gornja brojka vrlo brzo istopiti ne poduzmemo li nešto na buđenju naših vjernika. Tradicija je pomogla očuvanju naše vjere u komunističkom razdoblju, ali ona bez osobne zauzetosti vjernika glede boljeg upoznavanja, kvalitetnijeg življenja i vjerodostojnog navješćivanja vlastite vjere nije i ne može biti dostatna kao odgovor na izazove suvremenoga svijeta.
Zabranili ste prikazivanje filma Parada. Zbog čega?
Nisam ništa zabranio. Htio bih objasniti. U sklopu Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku nalazi se virtualni muzej koji Kinematografi Dubrovnik, u večernjim satima koriste kao kinodvoranu. Dubrovačka biskupija je sebi ugovorno zadržala pravo odlučivanja o prikladnosti prikazivanja pojedinih filmova. Tim se pravom rijetko koristimo jer i Kinematografi Dubrovnik biraju sadržaj koji će pustiti u toj dvorani. Sa spomenutim filmom je nastao problem jer se druga kinodvorana u to vrijeme obnavljala, a oni koji su od biskupije bili zaduženi odlučiti o toj stvari, smatrali su da taj film nije prikladan za našu dvoranu. Za sve sam saznao tek nakon što se na nas dignula međunarodna medijska hajka. Upoznao sam se s razlozima svojih suradnika, dobio određene informacije o filmu, a onda i sazvao konferenciju za tisak tijekom koje sam stao u obranu svojih suradnika. Objasnio sam da ne zabranjujemo prikazivanje tog filma u Dubrovniku jer za to nemamo nikakve ovlasti, ali i da ustrajavamo na tome da nećemo dopustiti njegovo prikazivanje u našoj dvorani zbog njegove političke poruke izjednačavanja agresora i žrtava u ratu koji je vođen na našim prostorima, i zbog njegove moralne poruke o homoseksualnosti koja nije usklađena s katoličkim učenjem. Dakle, da se vratimo na početak pitanja, nisam zabranio, nego nisam dopustio.
Prilikom uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, javno ste se usprotivili. Kazali ste da se kroz spolnu i rodnu ravnopravnost nudi iskrivljen pogled na čovjeka.
Morao sam to učiniti jer je uvođenje onakvog zdravstvenog odgoja, kakav je uveden u Hrvatskoj, grubo kršenje vjerničkih prava, ali i vrlo opasno za našu djecu, njihovo psihofizičko zdravlje. Puno je elemenata koji ovomu idu u prilog. Zdravstveni odgoj se javnosti predstavio kao stručan i znanstven, a prava istina je da nije ni stručan ni znanstven. Uostalom, već i sam naslov četvrtog modula je tendenciozan i sporan, i kao takav samo jedan u nizu dokaza da se time našoj djeci želi prodati rog za svijeću. I najgore od svega je to što se to pokušava umotati u lijepe priče o ravnopravnosti, ali, srećom ili nesrećom, ne znam, literatura koju su ponudili je skinula sve maske i jasno pokazala koja ideologija stoji iza svega toga.
Jesu li, prema Vašem mišljenju, mediji usmjereni protiv Crkve, i ako jesu, zbog čega je to tako?
Teško je reći da su mediji usmjereni protiv Crkve. Radije bih rekao da postoje neki mediji koji joj nisu skloni. Pretpostavljam da je to dijelom zbog interesa njihovih vlasnika i uređivačke politike, a dijelom zbog toga što u dominirajućim medijskim krugovima na našim prostorima ima dosta neznanja i predrasuda o Crkvi. Ne smijemo zaboraviti niti to da smo dijelom za to i sami krivi jer nismo vješti u komunikaciji s medijima, a nerijetko određenim pojavama i ponašanjima u Crkvi dajemo povoda kritičkom pisanju o Crkvi. I baš zato što im ponekad, a i ne samo ponekad, dajemo povoda, smatram da je vrlo opasno govoriti o tomu jesu li mediji za ili protiv nas. Pišu li istinu o nekoj pojavi ili događaju u Crkvi, oni su za nas, a ne protiv nas jer nam pomažu uočiti tu pojavu ili događaj, i s time se suočiti.
Preuzvišeni Oče biskupe, je li moguće i kako ostvariti ideju da se katolici više uključe u politička događanja?
Ne samo da je moguće da se katolici više uključe u politička zbivanja, nego je to i nužno. Ne smijemo biti pasivni. Moramo, zajedno s drugim građanima, preuzeti svoj dio odgovornosti za svoje društvo, za njegovu bolju sadašnjost i bolju budućnost. Većina to treba činiti izlaskom na izbore, a oni koji osjećaju da su pozvani na više, i aktivnim uključivanjem u život političke zajednice. Nedavno sam u Splitu, polazeći od evanđeoskog poslanja sedamdeset dvojice učenika, ustvrdio da je najveći problem suvremenog hrvatskog društva to što nema radnika. Neki su to izvadili iz konteksta i protumačili kao nedostatak radnika u društveno-ekonomskim odnosima. Nisam mislio izravno na to, ali jesam neizravno. Bude li, naime, u našem društvu više radnika na Gospodnjoj njivi, onih koji će evanđelje i njegovu logiku unijeti u sve pore društva u kojemu živimo, uključujući i politiku i politički angažman, naše će društvo naći izlaz iz ekonomske situacije u kojoj smo se našli. U protivnom, tonut ćemo sve dublje dok se sve ne raspadne. Ono nema radnika na Gospodnjoj njivi na kojoj ima posla, izravni je uzrok onome da ima radnika koji se nezaposleni bore kako spojiti kraj s krajem jer nemaju posla. Stvarni uzrok ekonomske krize koji potresa suvremeni svijet nije ekonomske, nego duhovne naravi. Zato se kršćani i katolici trebaju uključiti, osjetiti se pozvanima biti radnicima na Gospodnjoj njivi, i to promijeniti. Smatram, međutim, da katolici ne bi trebali stvarati neku svoju političku stranku – ionako smo već raspršeni u tisuću stranaka – nego da se trebaju uključiti u one stranke koje već djeluju i njih iznutra preobražavati duhom evanđeoskog služenja i ljubavi. Nije to lako zbog nekoliko razloga. Jedan je od njih taj što se treba izboriti za svoje mjesto, a drugi, još važniji, nužnost da se stranke više demokratiziraju i da u pitanjima vjere i morala poštuju savjest svojih članova. Ovo baš ne ide lako jer je duh totalitarizma, a nerijetko i kult ličnosti ono što dominira mnogim strankama na našem području.
Kako vidite Republiku Hrvatsku u sastavu EU-a?
Želio bih vidjeti Republiku Hrvatsku u sastavu EU-a kao zemlju koja je u pravima i dužnostima jednaka svim ostalim državama EU-a. Bojim se da smo, plaćajući cijenu ulaska, bili previše u puzećem stavu i to nije dobro. Kolikogod nam se činjenica da ćemo se konačno vratiti onamo kamo stvarno pripadamo, to da smo puno puta morali pogaziti sebe i svoje dostojanstvo, ostavlja nam u utrobi određenu gorčinu i strah. Primjećujemo, uostalom, da ni Europska unija, nažalost, nije više ono što su željeli njezini osnivači i ono o čemu smo mi sanjali do pred koju godinu. Zato nas se onako malo, premalo, odlučilo o ulasku u tu zajednicu. Još nešto primjećujem što mi se ne sviđa, a to je ono naše trajno pitanje koje se proteže kroz medije i u govorima naših političara o europskim fondovima i o tomu koliko ćemo novca izvući iz tih fondova. Sve se svodi na materijalno! Opterećeni tim materijalnim, zaboravljamo da je Europska unija više od novca, da ona predstavlja određeni sustav vrijednosti. I upravo je taj sustav vrijednosti ono za što se nadam da će Hrvatskoj, ako sve bude kako treba, pomoći izdići se iz onog puzećeg stava i vratiti svoje dostojanstvo, ali i ono u čemu Hrvatska, ma kako bila mala, može svojim kulturnim i vjerskim naslijeđem, kao i očuvanim prirodnim bogatstvima, doprinijeti ponovnom podizanju i napretku Europske unije.
Komentirali ste za određene medije izbor novoga pape Franje. Na nekim portalima je objavljeno da ste rekli kako će ga razapeti. Što ste pod tim mislili?
To vam se uvijek dogodi kad se nešto izvadi iz konteksta i tumačite svjetovnim mjerilima, a našim medijima se, zbog površnosti, to često događa. Kontekst je Cvjetnica u kojoj mnoštvo Isusu kliče „hosana“ i slavi ga kao svojega kralja, i to isto mnoštvo, zavedeno od vjerskih i političkih vođa svojega naroda, viče „raspni ga“. Želeći aktualizirati ovu stvarnost koja se na različite načine ponavlja tijekom cijele povijesti, poslužio sam se slikom pape Franje kojemu danas svi mediji kliču „hosana“ jer im se, kao uostalom i svima nama, sviđa njegova poniznost, njegov govor o Crkvi siromašnih za siromašne, ali i kojemu će sutra, kad bude morao progovoriti o temeljnim vjerskim i moralnim pitanjima, ti isti mediji vikati „raspni ga“. Možda sam pogriješio što nisam spomenuo i druge, osobito neke članove Crkve, kojima se, dojam je takav, ne sviđa djelovanje pape Franje, ali to ništa ne mijenja stvari. Uostalom, za one koji su Kristovi i ne može biti drukčije. „Hosana“ se prije ili kasnije mora pretvoriti u „raspni“. To nam je poručio i sam Isus kad je rekao, parafraziram, da nije učenik nad učiteljem, i ako su progonili njega, da će i nas progoniti. Progonstva, međutim, Crkvu ne mogu uništiti. Ona je pročišćuju i jačaju, a time i čine vjerodostojnijom njezinu poruku spasenja. Tako će biti i s papom Franjom.
Mnogi su protiv društvenih mreža. Vi imate svoj profil na Facebooku.
Što dobivamo ako smo protiv? Još jednog neprijatelja koji će nam ostati neprijatelj? Smatram da su društvene mreže, usprkos svoj opasnosti koja u tom svijetu vreba i baš zbog te opasnosti, stvarnost koju smo kao kršćani dužni evangelizirati. Tu evangelizaciju ne možemo učiniti otvorenim neprijateljstvom onim biti protiv društvenih mreža, jer to neće govoriti o tim mrežama i njihovim zamkama, nego o nama i našoj zaostalosti. Tu evangelizaciju ne možemo učiniti niti zatvaranjem pred tim svijetom jer bi to bilo poput onog dječjeg skrivanja očiju kad dijete pomisli da ga drugi ne vide jer ono ne vidi njih. Ako i ne vidimo taj svijet, on postoji, a u njemu i mnogi koji su povjereni našoj odgovornosti i za koje se moramo pobrinuti Zato nam preostaje jedino to da i sami postanemo dijelom tog svijeta i u njega polako unosimo svjetlo evanđelja Isusa Krista. Neslućene su mogućnosti koje nam daje taj svijet! I ogromno je, baš zbog opasnosti koje tamo prijete, to polje rada, ogromna njiva Gospodnja! Zato je i prilika koju ne smijemo propustiti. I zato, premda mi često nedostaje vremena i od mene to iziskuje dodatni napor, smatram svoju prisutnost na Facebooku blagoslovljenom prilikom kazati što mislim.
Što biste poručili vjernicima – katolicima u BiH?
Želio bih zahvaliti što su unatoč teškim vremenima i teškoj povijesti, uvijek bili pravi vjernici koje ni najgore poteškoće nisu uspjele poljuljati u njihovoj vjeri i što su, u okolnostima borbe za život i za vlastitu vjeru, bili rasadnicima života i rasadnicima duhovnih zvanja, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za Hrvatsku, uključujući i moju Dubrovačku biskupiju. Svjestan sam svega onoga lošeg što je protekli rat donio sa sobom i svih njegovih posljedica, pa bih se baš zbog toga pridružio pozivu vaših biskupa, moleći sve one koji su otišli iz svojih domova da se vrate i svojim povratkom doprinesu obnovi svoje Crkve i svoje domovine, i one koji su još ostali da ne dopuste onima koji su ih željeli i žele otjerati da pobjede, da ne vjeruju lažnim obećanjima o boljem životu negdje drugdje, nego da ostanu svoji na svome, dakako poštujući druge i drukčije u njihovim pravima. Molio bih ih i da budu jedinstveni i složni jer samo jedinstveni i složni mogu opstati i dati svoj doprinos duhovnoj obnovi Crkve na koju nas poziva i Godina vjere, i omogućiti Crkvi u svojoj domovini, a onda i u našoj zajedničkoj domovini Hrvatskoj na koju su uvijek bili i ostaju naslonjeni, bolju sadašnjost i sretniju budućnost.