I nama se samima dogodi da Isusu kličemo: „Hosana“ i da nakon toga vrlo brzo svojim odnosima i izborima, osobito svojim kompromisima s drugačijim vrijednosnim sustavom od njegovog, to zaniječemo i izmiješani s ruljom vičemo: „Raspni ga.
Cvjetnica, 2019.
Zbunjuje nas mnoštvo na Cvjetnicu i rulja na Veliki petak jer je riječ o istim ljudima koji su u samo nekoliko dana promijenili svoj odnos prema Isus. Doista, kako je moguće da oni koji su Isusu na Cvjetnicu s oduševljenjem klicali: „Hosana“, samo pet dana kasnije, na Veliki petak, viču Pilatu: „Raspni ga“? Ovo još više zbunjuje što im on u međuvremenu nije dao nikakav povod za to. Nije im ništa loše učinio i uopće nije učinio ništa loše, nego je, kako će Petar kasnije reći, „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“ (Dj 10, 38). Koliko god da nam se ova nagla promjena raspoloženja čini nelogična to je, zapravo, sudbina Boga s nama ljudima. Najprije ga zahvalno prihvaćamo, a onda mu okrećemo leđa tražeći svoju neovisnost, vlastiti put prema sreći mimo i protiv njega, a što nas uvijek ponovo vodi u nesreću.
Ni danas nije drugačije. Koliko god da nam se to čini nelogično i čudno, i nama se samima dogodi da se u svojoj svakodnevici lako ponajprije pridružimo mnoštvu i Isusu kličemo: „Hosana“ i da nakon toga vrlo brzo svojim odnosima i izborima, osobito svojim kompromisima s drugačijim vrijednosnim sustavom od njegovoga, to zaniječemo i izmiješani s ruljom vičemo: „Raspni ga.“ Želimo da nam Bog daje i za to ga molimo. To je naša Cvjetnica. I istovremeno se bojimo da nam on nešto oduzme. I živimo kao da nam on nije ništa dao. I to onda naš život pretvori u Veliki petak.
Isus nas želi osloboditi od ove promijene raspoloženja i ponavljanja istih pogrešaka. Zato nam je, kako smo se mogli uvjeriti proteklih nedjelja, postao otac, brat i prijatelj. U ovom smislu je moguće čitati i misna čitanje današnje nedjelje, osobito evanđelje muke iz Lukinog evanđelja, koje ima tipično Lukin pečat, a njegov pečat je naglasak na Božjem milosrđu. Ova se posebnost može prepoznati u malim, ali značajnim detaljima. Nije ih moguće sve iznijeti. Zato ću se zaustaviti na dva koji se nalaze u samom središtu evanđeoskog navještaja.
Prvi je Isusova molitva Ocu za one koji su ga razapeli i podigli na križ. Iako je osjećao veliku fizičku bol koju mu je priuštio trenutak kad je njegov križ podignut sa zemlje i upao u za njega predviđeno postolje – što izvrsno dočarava film Mela Gibsona – i možda baš zbog toga, zbog te boli, Isus se obraća Ocu i moli ga: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Ova molitva se nije prvenstveno odnosila na rulju koja je tražila njegovu smrt i vojnike koji su u tom trenutku bacali kocku za njegove haljine. Ona se prvenstveno odnosila na religiozne vođe njegovog naroda, na one koji su se urotili protiv njega, isplanirali i izveli svoj plan. U njih se na svoj način ubrajamo i svi mi koji smo im se pridružili svojim grijesima, osobito onda kad smo Bogu i svojim bližnjima za dobro koje su nam učinili uzvratili zlom. Ova molitva je znak Isusovog milosrđa i ljubavi. Ona je dokaz da njegova ljubav prema nama nema granica. Isus se muči u boli koju smo mu mi zadali svojim grijesima i istovremeno moli i opravdava nas koji mu tu bol zadajemo. Istovremeno je ova Isusova molitva za nas znak i njegove dosljednosti i vjerodostojnosti. Isus nije samo govorio svojim učenicima da uvijek trebaju opraštati i da trebaju moliti za svoje progonitelje i one koji im zlo čine. On je svojim primjerom pokazao kako se to treba raditi. U povijesti Crkve su ga, počevši od Stjepana prvomučenika, mnogi nasljedovali. I upravo je to najvažnija značajka svakog kršćanskog mučenika. Bez toga netko može biti heroj. Može biti i žrtva. Ali nije mučenik. S tim, uz to što je heroj i žrtva, postaje i mučenik, svjedok Isusa Krista i njegove ljubavi.
Drugi je ishod one rasprave koju su vodila dvojice razbojnika, nadovezujući se na one koji su se Isusu rugali i koji su ga kušali pozivajući ga da siđe s križa želi li da mu vjeruju. O ovom pišu i drugi evanđelisti, ali samo u Lukinom evanđelju jedan od razbojnika brani Isusa i moli ga: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje.“ Naravno, važan je Isusov odgovor: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Sjetimo se da je u Lukinom evanđelju Isus započeo svoj ovozemaljski život s odbačenima i prezrenima, pastirima i drugima za koje u ljudskom društvu toga vremena baš i nije bilo mjesta. Uostalom ni za njega nije bilo mjesta. Poznato nam je da se Isus nastavio družiti s grešnicima tijekom svog javnog djelovanja, tako da su ga nazivali prijateljem carinika i grešnika. Ubrojen među njih, umire raspet na križu, stratištu za razbojnike. I u tom posljednjem trenutku, svom i njihovom, potvrđuje da nije došao kako bi sudio i odbacio nego spasio. Onome razbojniku koji ga je s mnoštvom prozivao i njim se izrugivao ništa nije rekao. Nije ga čak ni upozorio da će uskoro vidjeti tko je on, da će mu se uskoro pojavi kao sudac. Ne. Isus nije takav. Ali se zato se obraća onome koji mu je s vjerom i povjerenjem uputio molitvu, pokazujući na njegovom konkretnom primjeru da za Boga nitko nije izgubljen. I da čak i razbojnici i ubojice mogu postati sveci.
No, nažalost, moguće je i obrnuto. To nam svjedoči ono što u našoj svakodnevicu našu Cvjetnicu pretvara u Veliki petak i naše „Hosana“ u „Raspni ga“. Ali, ne trebamo očajavati. Isus i nas gleda pogledom punim milosrđa i ljubavi. On je onaj Izaijin Sluga Gospodnji koji, iako sam izudaran, znade „riječju krijepiti umorne“. On nas ne osuđuje. Želi nas spasiti. Dozvolimo mu da to učini. Prepoznajmo se već danas u onima za koje moli Oca da im oprosti. Jer i mi smo krivi svojim grijesima za njegovu bol. I recimo mu svoj: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje“, kako bismo, ispovijedajući sa sv. Pavlom i prvim kršćanskim zajednicama da je „Isus Krist … Gospodin – na slavu Boga Oca“, i mi mogli čuti onaj snažni glas umirućeg Isusa s nama i za nas: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1390
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3955