Vladika Grigorije Durić, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, kao gost mjesečne tribine Dubrovačke biskupije „Otvoreno o vjeri“ u Godini vjere, svjedočio je u četvrtak, 24. siječnja u dupke punoj dvorani Ivana Pavla II. o svojoj vjeri i značenju vjere za život čovjeka. Moderator tribine bio je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić.
Na pitanje je li teško biti vladika, pravoslavni episkop je odgovorio da je teško onda kada se ide putem na Golgotu, „kad nas ljudi pljuju, šamaraju i rugaju nam se,“ ali je prelijepo „kad služimo euharistiju i kad se sjedinimo s uskrslim Kristom i osjetimo to jedinstvo konačnog s Beskonačnim,“ jedinstvo čovjeka i Boga.
EGZISTENCIJALNA KRIZA
Govoreći o utjecaju obitelji na njegovu osobnu vjeru vladika Grigorije je istaknuo da je rođen u kršćanskoj obitelji u kojoj su se roditelji molili Bogu i bojali Boga. Crkva ih je obrazovala i odgajala, ali baš nisu mnogo znali. „Rodio sam se baš u ono vrijeme kad je cvjetalo anticrkveno djelovanje u školama. U 14. godini sam doživio pravu egzistencijalnu krizu koja je trajala dvije godine i u kojoj sam izgubio osjećaj da život ima smisla. Tek u 16. godini nakon nevjerojatnih traganja kroz sport, putovanja, literaturu jedne noći sam stao i počeo se moliti Bogu. Vidio sam to neko moje jadno srce i jadnu dušu kao neki mjesec na kojem ima mnogo nekih tamnih mrlja. I onda sam se počeo moliti i plakati, i nekako su se svaku večer te mrlje smanjivale.“ Zatim je počeo čitati evanđelje koje je svećenik poklonio njegovoj majci kad im je umro otac, te postupno počeo živjeti životom vjere. Opisao je i doživljaj trenutka pomirenja nakon nekih nesuglasica sa svojim bratom koji je također postao svećenik. „Tad se dogodilo ono što ja vjerujem da je vjera. Vjera je jedino što može sabrati ljudsku ličnost u jedno. Postoje različiti elementi ljudskog bića: volja, snaga, osjećanja, strahovi, razum, srce i razni drugi, ali ništa ne može te elemente sabrati u jedno nego vjerea. Zato što je vjera čin usredotočene ličnosti.“ Kad se svi oni saberu ostane taj nemir srca koji traži da pobjegne iz smrti u besmrtnost i hoće da krene naprijed, a tada mu treba ruka Božja. Čovjek, kad ga se dotakne Bog, a dotaknut će se svakog tko krene prema njemu, ne može odoljeti magnetizmu Božje ljubavi. Vjera je ne samo spasenje nego i iscjeljenje, ustvrdio je vladika.
Osvrćući se na krizu vjere vladika Grigorije je istaknuo da kriza vjere nikad nije prestajala, sam Isus je pitao svoje učenike zašto su malovjerni. Trebaju nam apostoli vjere, ljudi koji mogu probuditi druge da vjeruju, koji sami sebe bude da vjeruju, rekao je. Vjera nikad nije statična, letargična i inertna. “Nevjernik je, za mene, samo ravnodušan čovjek. Ateist je bolji od ravnodušnog. Jer ateist, makar poričući, govori o tome da mu je Bog briga.“ Ne smijemo dopuštati da oko nas hodaju ravnodušni ljudi niti oni koji su potpuno razdjeljeni i iscjepkani.
POSLIJE USPJEHA – PRAZNINA
Kao antipod vjeri naglasio je želju za uspjehom. Svatko želi uspjeh na ovom svijetu, ali drama tog uspjeha je da nakon što dođe do njega u čovjeku ostaje praznina. Praznina je strašna. Kad se mi usredotočimo na našu vjeru i obećanje koje nam je dato – nema te cijene kojom se može zamijeniti ta radost srca, ustvrdio je. U najvećim dubinama ljudskog srca može se nastaniti Bog, ali to srce se mora osloboditi konačnih i prolaznih stvari. Danas ima ljudi koji se jako brinu zbog nekih prolaznih stvari. „Kad se brinemo za vrhunsko, onda ono drugo samo dolazi. Paradoksalno, kad se brinemo za sve ono druge, a ne vrhunsko, ni onog drugog nema. I kad ga ima, kao da ga nema. Kad tako gledamo onda postoji kriza,“ poručio je vladika i dodao kako ni svećenici ni kler ne smiju biti malodušni.
U sveopćoj krizi kršćanstvo Europi može ponuditi – vjeru. Svaki pokušaj spašavanja isto se temelji na vjeri da će biti bolje ukoliko se naprave određene stvari. I idolopoklonstvo je vjera – strasna, opasna, moćna vjera. Razočaranja takvom vjerom su stravična, primjetio je vladika. Nije dobro što u suvremenom svijetu ljudi gube taj osjećaj prolaznosti. Da bismo pomogli suvremenom svijetu, na pravi način, voleći ga i poštujući ga, „moramo kao Crkva biti slični starozavjetnim prorocima tako što ćemo svijetu reći što je božansko, a što nije, što je idolopoklonstvo, a što nije. Mi u to moramo sami vjerovati.“
NE PUŠTATI LJUDE NJIHOVOJ RAVNODUŠNOSTI
Osvrnuo se i na prošlogodišnju ekumensku molitvu u katedrali rekavši kako su ga ljudi pljuvali i psovali zbog onoga što je rekao, a neki su mu rekli hvala. Nijedna velika stvar ne može ljude ostaviti ravnodušnima, istaknuo je. „Mi ljude puštamo njihovoj ravnodušnosti, a to je najveće kriza vjere. Mlakost, ravnodušnost, indiferentnost su najopasnija stanja u kojima se čovjek može naći. Zato su i veliki grešnici i veliki pravednici – vaterni.“ Zbog krize je došlo zbog ravnodušnosti, a ona se propovijeda i predlaže danas u svijetu. Istaknuo je i važnost toga da se čovjek brine o Božjim prioritetima u ovom životu.
Nesnalaženje u slobodi i demokraciji pogodilo je i Pravoslavnu crkvu kao i Katoličku. Velika utjeha je da su tada na čelima Crkava bili ljudi koji su vjerovali u Boga. Da ti ljudi nisu vjerovali u Boga posljedice su mogle biti još gore jer su početkom devedesetih ljudi jako slušali što im svećenici kažu, ustvrdio je vladika. S obzirom da je desetljećima bilo propovijedano antiboštvo, nije bilo moguće puno očekivati. „Bilo je strašnih antivjerskih odnosno zvjerskih stvari,“ rekao je episkop objasnivši da je „čovjek sav razapet između toga da je viši od tvari, a niži od čovjeka,“ te da nije bilo puno proročkih glasova koji su tih godina govorili protiv tog animalnog u čovjeku. Potaknuo je posjetitelje da se preispitaju o tome što je za njih vjera.
Školski sistem nije napravljen da u njemu bude vjeronauk, rekao je episkop o vjeronauku u školi. Vjeronauk je predviđen da se predaje iz dubine duše i iz dubine srca, a tako se ne može predavati šest sati dnevno. Opasnost je da se prijeđe u automatizam. No, velika je to misija, poteban je veliki napor i entuzijazam, treba se moliti Bogu prije nego se pođe govoriti djeci o Bogu, poručio je.
ČUVATI INTEGRITET ČOVJEKA
Podržao je reagiranje hrvatskih biskupa na uvođenje ovakvog zdravstvenog odgoja u škole rekavši da Crkva sad u Hrvatskoj čuva integritet ljudske ličnosti, a to je jako važno. Nema ništa strašnije nego kad se čovjekov integritet naruši do te mjere da on postane razdjeljena ličnost. Pozdravio je i poziv Katoličke crkve na dijalog oko tih pitanja jer je dijalog jedino pravo rješenje.
O budućnosti kršćanstva u Europi vladika Grigorije je rekao da ona ovisi o spremnosti na pokajanje i spremnosti na povratak vjeri. Ljudi će se vratiti Bogu, bit će to bolan proces, ali Bog nikad neće ostaviti čovjeka niti kao pojedinca niti kao narod. „Velika je tu uloga Rimokatoličke Crkve koja očigledno s naporom traži rješenja. A pošto ih traži, ja vjerujem da će ih naći,“ rekao je vladika i naglasio važnost ekumenskog i međureligijskog dijaloga u Europi.
Najvažnija zadaća kršćana i Crkve danas je, kao što je uvijek i bila, da „pokažemo djelatnu vjeru, a ta djelatna vjera jedino se može pojaviti u ljubavi,“ zaključio je episkop Grigorije te za kraj pročitao još jednu od svojih pjesama.
Na kraju se svima obratio i dubrovački biskup mons. Mate Uzinić istaknuvši kako je vjera vladike Grigorija koju je posvjedočio na tribini „poticaj svima nama da budemo bolji vjernici“ te da će „nakon ovog večerašnjeg predavanja Dubrovnik biti grad u kojem žive ljudi bolje vjere.“
Oduševljenost vladikinim svjedočenjem o vjeri Dubrovačani su pokazali prilaženjem vladiki nakon predavanja, čestitanjem, pružanjem ruke i izražavanjem želje da opet dođe i govori im.
Angelina Tadić