Misa posvete ulja, 2019.
„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!
On me posla…“
(Iz 61, 1)
Ove riječi koje je Isus primijenio na sebe, a koje mogu biti primijenjene i na nas svećenike, šalju nam važnu poruku za naše svećeništvo čije se ustanove danas liturgijski spominjemo. Ta je poruka da je prvi protagonist našeg svećeništva Bog. On nas je pomazao Duhom Svetim. I poslao. On nam je dao i opis poslanja koje je u ovom ili onom obliku uvijek ono biti blagovjesnik siromasima, oslobađati sužnje, vraćati vid slijepima, oslobađati potlačene i biti glasnik milosti Gospodnje. To što smo svećenici nije plod naših zasluga. To je Božji izbor, Božje djelo u našem životu. To Božje djelo nikad do kraja nije dovršeno. Potrebno ga je cijeli život oblikovati. Prvi i glavni protagonist tog oblikovanja, kao uostalom i našeg poziva, je Bog. Ovo govori o važnosti odnosa s njim. Taj se odnos izgrađuje molitvom. Molitva je od ključne važnosti u našem svećeničkom životu i našem trajnom svećeničkom oblikovanju. Bez nje nije moguće zadržati svijest o veličini i ljepoti dara svećeništva koji nam je povjeren. I još ga je manje moguće s Božjom osjetljivošću i na njegov način staviti u službu onih kojima smo poslani. Ovo, zapravo, znači biti otvoreni Duhu Svetom i njegovim nadahnućima, odnosno ne dati se zarobiti unaprijed stvorenim konceptima. Vjerujem da Isus nije znao što će čitati u nazaretskoj sinagogi jer, kaže evanđelist, „pruže mu knjigu proroka Izaije.“ Nije je on uzeo. Pružili su mu je. Ali Duh ga je pomazao i poslao. I u toj riječi koja mu je pružena, Bog mu je otkrio njegovo poslanje. I postao protagonist njegove svećeničke službe, koja će svoje dovršenje imati na križu i potvrdu u uskrsnuću.
Bog je glavni, ali ne i jedini, protagonist u našem svećeničkom životu i svećeničkom oblikovanju. Bog može sve, ali jer nas je želio kao slobodna bića, on ne može ništa bez nas. Potrebni smo mu. Zato smo i mi veoma važni protagonisti svoga svećeništva. Kako je divno znati da nas Bog treba, da je Bog ovisan o nama! A jest. Zato mu svaki dan trebamo ponavljati svoj: „Evo me!“, odnosno reći njegovom poslanju ono: „Danas“. To „danas“ je uvijek danas. Ono nije i ne može biti jučer i sutra. Zato ga nije moguće dati jednom zauvijek. Svećenički život, kao uostalom i životi drugih, nosi uvijek nove izazove, nova pitanja, nova odricanja… I Bog uvijek ponovo treba da mu se mi, odričući se sebe i svojih želja i interesa, „danas“ stavimo na raspolaganje.
Treći protagonist našeg svećeničkog cjeloživotnog oblikovanja smo mi svećenici jedni za druge i jedni s drugima, dakako i ja s vama kao vaš biskup za vas, ali i kao jedan od vas. Svoje svećeništvo ne možemo živjeti izolirano. Živimo ga u povezanosti s drugim svećenicima. Subrat u svećeništvu mi je potreban u oblikovanju mog biti svećenik. I ja sam potreban svome subratu. I ja vas, kao vaš biskup, trebam. Dozvolite mi prisjetiti se dijela svog nastupnog govora na biskupskom ređenju: „Dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici, vaš biskup vas treba. Trebam vas jednako kao što i vi trebate mene. Usmjereni smo jedni na druge, ovisimo jedni o drugima. Biskupa nema bez vas, jer biskup je od vas uzet, kao što vi ne možete biti bez biskupa, jer biskup se šalje da bude s vama i za vas ‘u odnosu prema Bogu’.“ Evo zašto, draga braćo svećenici, inzistiram na našim svećeničkim druženjima, suživotu, sastancima, obnovama… Spomenuo bih ovdje i molitvu jednih za druge. I biti spremni pohvaliti, potaknuti, upozoriti. I biti spremni prihvatiti pohvalu, poticaj i upozorenje. Tako dozvoljavamo drugima da nas oblikuju u našem svećeništvu. I mi oblikujemo druge. To ne znači prelaziti preko nekih stvari, nego obrnuto, biti prvi koji će upozoriti i pomoći subraći biti ono što su pozvani biti.
Četvrti protagonist našeg cjeloživotnog svećeničkog oblikovanja su naši vjernici. Nitko se od nas ne redi da bi bio svećenik za sebe. Svi smo zaređeni za Božji narod. Od ljudi smo uzeti i ljudima poslani. Naši nas vjernici oblikuju svojim konkretnim životnim situacijama, svojim pitanjima, potrebama, lutanjima. Kad im izlazimo u susret, kad prelazimo preko nekih unaprijed zacrtanih pastoralnih shema i prilagođavamo se vjerničkim potrebama, kad dozvoljavamo da nas dotaknu njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe, osobito siromašnih i svih koji trpe (usp. GS 1) – a tu ne spadaju samo materijalni siromasi, nego osobito naša duhovno zalutala braća i sestre – mi im dozvoljavamo da nas oblikuju. Ovo nije poziv da mijenjamo i prilagođujemo vjersko i moralno naučavanje. Ovo je poziv da mijenjamo i prilagođujemo sebe potrebi naše braće i sestara. To nam daje mogućnost da odgovorimo na težnje Božjeg naroda i zaliječimo njegove rane. I da također mi oblikujemo njih.
Htio bih, na kraju, uputiti poruku i vama braćo i sestre koje, zajedno s nama, Isus Krist, „koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha … učini kraljevstvo, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ Preuzimate odgovornost za nas svoje svećenike i postanite protagonisti našeg svećeničkog oblikovanja kako bismo bili svećenici kakve vam Bog želi poslati i kakve uistinu trebate. Kako to učiniti? Tako što ćete s nama surađivati, što ćete nas poticati, pozivati, kritizirati, ali i imati razumijevanja za nas, jer mi smo od vas za vas, vodeći računa o nekim posebni okolnostima, o tome da nas je sve manje, da su neki od nas sve stariji i da više nemamo dovoljno strpljenja, da su drugi premladi i nemaju dovoljno iskustva. To znači i razumjeti da su se vremena promijenila, da su danas pastoralni izazovi i potrebe drugačiji nego su bili jučer i da ne može biti sve kao što je uvijek bilo. To znači i shvatiti da ako vrijedi ona da je jednom svećeniku povjeren dio Božjeg naroda, da vrijedi onda i obrnuto, da je i jednom dijelu naroda, da je svakom od vas draga braćo i sestre, povjeren barem jedan svećenik. To se odnosi i na biskupa. Brinemo li se za svoga svećenika? I, osobito, molimo li za njega? Molite li i za mene vašeg biskupa? I za papu Franju i Crkvu? I o tome ovisi naše svećeničko oblikovanje, to kakvi ćemo biti svećenici s vama i za vas. Pa i to hoće li nas uopće biti.
Pokušajmo shvatiti ozbiljno ovu svoju zadaću biti protagonisti svećeničkog oblikovanja, povjerenu svakom od nas na njemu svojstven način, kako bi i u našoj Dubrovačkoj biskupiji moglo nastaviti odzvanjati, nad svakim od svećenika ove biskupije i u svim župama naše biskupije, ali i drugim ustanovama koje trebaju nas svećenike, poput bolnica i domova za starije osobe, u ispovjedaonicama i učionicama, u radu s djecom i mladima, sa zaručnicima i obiteljima, ono „danas“ iz evanđelja: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“