Šesto dijete u obitelji Marije i Joška Kordić,a malu Mariju, krstio je u nedjelju, 8. studenog u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana u Orebiću dubrovački biskup i imenovani riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić. Obitelj Kordić ima dva starija sina i tri kćeri.
Nedjeljni evanđeoski ulomak je donio parabolu o deset djevica, pet mudrih i pet ludih. Isusove parabole govore o kraljevstvu Božjem koje „već jest“, ali „još nije“, podsjetio je nadbiskup te je kroz tu misao nastavio govoriti o porukama misnih čitanja u propovijedi.
Božje kraljevstvo koje već jest, ali i još nije
Ono „jest već“ Božjeg kraljevstva ostvarilo se u Isusu i njegovoj prisutnosti i onome što on govori, a „još nije“ u onom konačnom ostvarenju koje će se dogoditi na kraju vremena. Mi ne znamo kad je to ali znamo da će se dogoditi, objasnio je nadbiskup Uzinić te dodao da se u ovom našem vremenu također može govoriti o Crkvi ali o našem biti u Crkvi, kao kraljevstvu Božjem koje ‘je već’, ali koje ‘još nije’ u potpunosti.
„Ovo današnje krštenje naše drage Marije, šestog djeteta u obitelji Kordić, njezin ulazak u Crkvu je ‘već’ kraljevstva Božjega. I to ‘već’ uključuje i našu brigu da joj to kraljevstvo Božje djelima i riječima približavamo, kako bi ona u onom ‘već’, sada i ovdje, sutra mogla živjeti, ali i pripremiti se za ono ‘još ne’ Božjeg kraljevstva kojemu se nadamo i kojeg smo se osobito spominjali prošle nedjelje u svetkovini Svih svetih“, kazao je nadbiskup Uzinić.
Tumačeći nadalje prispodobu nadbiskup je kazao kako se u prvotno u njoj može prepoznati izraelski narod koji je stoljećima iščekivao dolazak Mesije. I onda je u Isusu Mesija došao i dogodilo se da ga jedan broj njegovih članova nije prepoznao, da je, iako su strpljivo čekali, nestalo ulja u njihovim svjetiljkama. Jedan drugi dio, koji je kasnije postao Crkva, ga je prepoznao i ispovjedio kao Mesiju.
Ne može se Isusa prepoznati zadržavajući stari mentalitet
„No, da bi ga se moglo prepoznati nije bilo moguće to učiniti zadržavajući onaj starozavjetni mentalitet. Oni koji su pokušavali tako otkriti Mesiju, nisu ga otkrili“, kazao je nadbiskup te istaknuo: „Potrebno je odbaciti taj mentalitet i usvojiti Kristov mentalitet. Onima koji ostaju sa starim mentalitetom svjetiljke se gase, i ostaju razočarani. Oni koji su usvojili Kristov mentalitet, njegov pogled na svijet i čovjeka, i Boga i spasenje, oni uvijek mogu ponovno nadolijevati ulje u svoje svjetiljke.“
Nadalje je nadbiskup rekao kako se to isto može primijeniti na nas u Crkvi, evanđelje prvenstveno govori nama kršćanima i upozorava nas. U ozračju ovog krštenja, nastavio je, možemo kao poruku otkriti da je moguće postati kršćanin, ali biti bez ulja u svjetiljkama, kako se u paraboli opisuje ‘biti lud’. „Kada to postajemo kršćani, a ne ulijevamo ulje u svoje svjetiljke?“, potaknuo je nadbiskup Uzinić vjernike na promišljanje. „Onda kad ne usvajamo Kristov mentalitet, njegovo evanđelje, njegov način razmišljanja nego ga pokušavamo prilagoditi sebi, svom pogledu na svijet, svojim željama i potrebama. Tada mi govorimo da smo kršćani, a kao kršćani ne živimo.“
Mudar je onaj kršćanin koji usvaja Kristov mentalitet
S druge strane moguće je biti mudar nakon što se postane kršćanin, nastavio je. Mudar je onaj kršćanin koji usvaja Kristov mentalitet i koji se trudi kršćanski živjeti bez obzira na poteškoće s kojima se suočava, pa i samu činjenicu da nam se Isus Krist u životnim poteškoćama, kao što je ova s pandemijom, čini odsutnim, kad nam se čini kao da kasni.
Zatim je nadbiskup Uzinić skrenuo pozornost kako biblijski pisac Knjige mudrosti dodatno pojašnjava ovo biti ludi i biti mudri. Kaže da je „mudrost sjajna i ne tamni.“ Evo aluzije na svjetlo upaljenih svjetiljki i tamu onih ugašenih, primijetio je. I pisac kaže da je mudrost važnija od svega drugoga. Objašnjavajući zašto nam je ta mudrost toliko važna, nadbiskup je ustvrdio da je to zato „što nam ona pomaže u dobrom usmjeravanju vlastitog života, što nam pomaže u usvajanju onog što nam doista koristi a ne činjenju i prihvaćanju onog što nam se na početku čini privlačnim, a dugoročno nam šteti“.
Lukavost zmije
Uz Božju mudrost na ovom svijetu postoji i ona druga mudrost, mudrost zmije koju nam Bog predstavlja kao najlukavije od svih stvorenja, kazao je u nadbiskup u nastavku propovijedi i nastavio objašnjavati. Znamo da po krštenju bivamo oslobođeni od onog baštinjenog grijeha, koji je i nastao zato što je čovjek umjesto Božje mudrosti izabrao mudrost zmije. A mudrost zmije nije mudrost, to je zapravo lukavost u kojoj prepoznajemo naše ljudsko samoostvarenje u pokušaju da mi budemo apsolutni gospodari svoje sudbine, mimo a često čak i protiv Boga. Posljedica nije, kako nas lukavac od početka želi zavesti, naš ljudski napredak i uzdizanje, kazao je nadbiskup te je, posluživši se mislima s početka Biblije, ustvrdio da je to, kao i sve posljedice nastale iz toga, da smo postali svjesni da smo goli, da smo počeli optuživati druge, da smo poremetivši odnos s Bogom poremetili odnos s drugima i s prirodom, da se onda dogodilo prvo ubojstvo pa je naša povijest postala povijest ubojstva, ali i povijest Božjeg spasenja u koju Bog ulazi da je ponovno vrati onom izvoru kao što to u krštenju čini.
Slijedim li ja put mudrosti ili put lukavosti?
I pravo pitanje koje svatko danas sebi treba postaviti, u svijetlu onoga „već a još ne“ Božjeg kraljevstva, jest: A koji to put ja slijedim? Slijedim li put mudrosti ili put lukavosti?, kazao je nadbiskup. Autor Knjige mudrosti je otkrio pravu mudrost i u knjizi je želi podijeliti s nama, ustvrdio je. Kršćani su tu mudrost o kojoj govori starozavjetni pisac otkrili u Isusu Kristu i zato su njemu prepustili svoje živote.
Otkriti u Isusu Kristu ovu mudrost znači „’već sada’ zauzeto živjeti Božje kraljevstvo, kako bismo se pripravili za ono ‘još ne’ Božjeg kraljevstva“, objasnio je.
Nadbiskup je potom podsjetio i na drugo čitanje u kojem sv. Pavao upozorava Crkvu u Solunu. Dio vjernika te Crkve je zanemarivao ovo ‘već sada’ Božjeg kraljevstva, i očekivao onaj ‘još ne’ Božjeg kraljevstva, pojasnio je nadbiskup kontekst te poručio: „Zanemarivati ovo ‘već sada’ Božjeg kraljevstva znači zanemarivati zapravo konkretni život koji živimo, ne brinuti se za svakodnevicu i ne unositi tu svakodnevicu u Crkvu, društvo, svijet, dajući onaj svoj ljudski i onaj svoj kršćanski doprinos.“
Spomenuvši se ponovno parabole nadbiskup je kazao kako se u vrijeme Crkve Matejevog vremena dogodio nešto drugo, pa je možda i ova parabola u tom kontekstu ovako oblikovana. I kršćani te Crkve su, kao i Solunjani, očekivali što skoriji drugi Kristov dolazak a on se nije dogodio. Onda su zaboravili ono „još ne“ Božjeg kraljevstva i počeli su se brinuti samo za ovo zemaljsko, „već sada“, kazao je i dodao kako se nisu tada brinuli za „već sada“ kraljevstva Božjega nego svojih interesa, zanemarujući Isusa Krista i njegovo evanđelje i ono poslanje koje im je dao u svijetu. I počeli su živjeti kao da se to „još ne“ uopće neće dogoditi.
Završavajući promišljanje nadbiskup je ustvrdio da je tu riječ je o dvije krajnosti. S jedne strane o krajnosti onog misliti da je samo u budućnosti kraljevstvo Božje i ne činiti sada ništa za njega, a s druge strane krajnosti onog da imamo samo ovo sada i ne brinuti se za ono sutra, za ono „još ne“. A sve krajnosti su ludost, ustvrdio je i pozvao vjernike da pokušaju izbjeći te krajnosti i „živjeti predanim kršćanskim životom ovo ‘već sada’ kraljevstva Božjeg kako bismo s tim nadolijevali uvijek svoje svjetiljke i bili spremni za ono ‘još ne’ kraljevstva Božjega koje će doći sutra“.
„Pokušajmo na taj način i učiti svoju djecu kako bi i oni tako živjeli. Samo tako istina o kraljevstvu Isusa Krista može u ovom svijetu biti nastavljena, može se nastaviti propovijedati riječima i životom, i biti znak da je kraljevstvo Božje već u Crkvi. Ali i samo tako može biti priprava za onaj konačni susret kad ćemo svi postati dionici kraljevstva Božjega, u Bogu, u zajedništvu s našom svetom braćom i sestrama koje smo slavili prošle nedjelje, a u koje smo se na svoj način iako nismo još u potpunosti već sada ubrojili po svome krštenju“, zaključio je nadbiskup Uzinić.
Svečanost krštenja šestog djeteta u obitelji Kordić završila je blagoslovom, radosnim riječima župnika don Marka Stanića te prigodnim biskupovim darom.
Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor, a vjernici su na misi sudjelovali i u crkvi i u dvorištu oko nje poštivajući epidemiloške preporuke.
A.T.
Fotografije: Boris Poluta
