SVETI VLAHO – 2013.
1.Proslava Svetoga Vlaha
U jednom Zborniku o sv. Vlahu i Dubrovniku čitamo: «U Dubrovniku se nije nikad ništa ni započinjalo ni dovršavalo bez zaziva svetoga Vlaha». Zato smo zazvali sv. Vlaha i tako započeli ovu Festu. Grad Dubrovnik i njegova okolina na nogama su. Ali, ne samo oni, evo i nas iz dalekih krajeva da zajedno s vama podijelimo radost ovoga slavlja, jer nas u mnogočemu povezuju zajednička prošlost i nadasve zajednička stradanja od prije dvadesetak godina. Prije svega pozdravljam sve prisutne i čestitam blagdan Parca grada Dubrovnika svetoga Vlaha domaćinu ovoga slavlja Preuzvišenom g. Mati Uziniću, biskupu dubrovačkom, te časnoj braći svećenicima i redovnicima, sestrama redovnicama te poštovanim građanima grada Dubrovnika.
Po Festi svetoga Vlaha prepoznaju se grad Dubrovnik, njegova povijest i obilježja njegova bića. Ovom proslavom ovaj grad pred cijelim svijetom svjedoči svoju pripadnost vjerničkome hrvatskom narodu. Dopustite mi da danas zajedno s vama promotrim koje su to od svih prepoznatljiva obilježja po kojima se mi Hrvati i razlikujemo od drugih naroda i po kojima smo njima slični, te po kojima mi možemo i želimo dati svoj doprinos Crkvi, Europi i svijetu.
2.Vjera u Boga – obilježje našega hrvatskog naroda
Vjera u Boga jedno je od obilježja hrvatskog čovjeka. Po riječima Pape Benedikta XVI. “Hrvati su narod duboke katoličke vjere” (Audijencija 2011). Otkako se naš hrvatski narod pojavio na svojim prostorima, stajao je na braniku ne samo svoje domovine, nego i vjere u Boga. Otkad ga je bizantski car Heraklije pozvao da brani kršćanski svijet od poganskih i barbarskih Avara, borili su se naši očevi pod geslom “Za krst časni i slobodu zlatnu”. Sačuvali su vjeru u Boga i u vrijeme sistematske i podmukle ateizacije, kad se kroz školu i odgoj djece i mladih nijekala i zatirala svaka veza s vjerničkom prošlošću proteklih vremena.
Vi ste, dragi Dubrovčani, predvođeni svojim biskupima, svećenicima, redovnicima tu vjeru u ovome gradu primali i prenosili, davali i slavili, poučavali i u njoj odgajali. Vi ste tu vjeru izlagali, izražavali, očitovali. Vi ste je ispovijedali i svjedočili kroz stoljeća. Neka i ova proslava sv. Vlaha, u Godini vjere, bude prigoda da sadržaje svoje vjere ponovno otkrijete, neustrašivo je ispovjedite, ponosno slavite, nju živite i u molitvi izrazite. Neka ne bude tek puka manifestacija nematerijalne baštine čovječanstva upisane u listu UNESCA.
3.Vjernost prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici
Drugo obilježje našeg vjerničkog hrvatskog naroda jest odanost prema Rimskoj Katoličkoj Crkvi. Još u devetom stoljeću papa IVAN VIII. u svom Pismu knezu Branimiru kaže da je naš narod bio svjestan da je ta Crkva uistinu naša Majka, “u kojoj su se i pređi naši iz najbistrijeg vrela pojili slatkim napitkom nauka”. Povezanost s Apostolskom Stolicom postala je čvrstim temeljem na kojem je sazdana vjernost Crkve u Hrvata Rimskoj Crkvi. Blaženi Ivan Pavao II. piše: “Vjernost to čudesnija i pohvalnija što je izvrgnuta stoljetnim navalama, imala pretrpjeti teške nevolje” (15. 5. 1979.). Bilo je izazova i teških iskušenja da se skrene s tog puta vjernosti, ali je naš narod ustrajao do kraja, kao što svjedoči razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada je bilo pritisaka na predvodnike naše Crkve da je odvoje od Rima i proglase nekakvom hrvatskom nacionalnom Crkvom. Proganjani su i zatvarani vjernici, a biskupi, svećenici i redovnici ubijani, između njih spomenimo samo blaženoga Alojzija Stepinca, nadbiskupa i mučenika, te Miroslava Bulešića, mučki ubijenog istarskog svećenika, koji će ove jeseni biti proglašen blaženim. Tadašnje vlasti nisu silile da se jede svinjetina, kao što smo čuli danas u prvom čitanju, ali su silile da se napusti pradjedovska vjera. Na to su dobile odgovor: „Ne doliči!“ I potvrđujemo ono što smo čuli u prvom čitanju. Tako su te generacije ostavile ne samo mladeži nego i većini naroda primjer hrabrosti i spomenik kreposti.
4. Ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji
U naše nacionalno biće utkano je još jedno obilježje, a to je “ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, koju tako rado nazivamo “Kraljicom Hrvata” i sinovski je štujemo” (Papa Ivan Pavao II., 1976).
To svjedoče brojna Marijanska svetišta i crkve u svim krajevima i biskupijama gdje žive Hrvati, kao što su: Marija Bistrica i Remete, Trsat i Sinj, Solin i Krasno, Aljmaš i Tekije, Letnica i Bunarić, Olovo, Široki Brijeg i Kondžilo. To potvrđuju intenzivna hodočašća, bezbrojne marijanske pobožnosti i pučke popijevke, mnogobrojni marijanski blagdani. Mi Hrvati ne iskazujemo to štovanje prema Mariji iz neke sentimentalnosti ili sladunjave pobožnosti, nego iz uvjerenja da ćemo po njoj sačuvati vjeru u Boga i povjerenje u čovjeka. U teškim trenucima zazivali smo Mariju i pjevali joj: “Ti znadeš najbolje sve naše nevolje.“
5. Ljubav prema domovini
I ljubav prema rodu i domu, ljubav prema Domovini je jedno od obilježja našeg narodnog bića. Mi Hrvati, kao i svi kulturni narodi, s ljubavlju, poštovanjem i pijetetom, gledamo na svoju domovinu. Ona je za nas zemlja na kojoj se stvara i čuva kultura našeg naroda koja sve nas Hrvate sjedinjuje u jedan narod. Po kulturi dobivamo vlastitu zadaću, poziv i poslanje u sveopćoj povijesti svijeta. Veze s domovinom i s rodnim krajem koje smo uspostavili u najranijem djetinjstvu ili u mladosti, duboko su se usjekle u naše biće i mi se sa zahvalnošću sjećamo svih vrijednosti što smo ih upili. Zato je Hrvat spreman za svoju domovinu podnijeti velike žrtve. Ali ljubav prema domovini ne ispunja sve naše aspiracije i zato mi svoj pogled ne zaustavljamo na njezinim granicama i na njezinom nebu. Ljubavlju prema Domovini mi se povezujemo s ostalim narodima i s cijelim čovječanstvom.
No, mi ne želimo bilo kakvu domovinu, nego slobodnu domovinu, onakvu kakvu su je stvarali i njegovali stari Dubrovčani. A ona se ne prodaje ni za kakvo blago, kako je uklesano na tvrđavi Lovrijenac: “Non bene pro toto libertas venditur auro“. “Sloboda se ne prodaje za svo zlato“. Nadahnuti njome stari su Dubrovčani zakonima i običajima stvarali ozračje u kojem su se pojedini građani i udruge mogli razvijati na fizičkom, intelektualnom, voljnom, emotivnom, moralnom, duhovnom i religioznom, te na ekonomskom i političkom planu. Slobodu svoga grada oni nisu smatrali “dopuštenjem” ili darom nekog čovjeka ili stranke, skrojenom po mjeri pojedinca ili neke skupine, ideologije ili sustava, nego nutarnjim zahtjevom ljudskog bića. Slobodu su smatrali “Božjim darom” po kojoj čovjek ima određenu “zadaćom”, s obvezama i odgovornostima. Molit ćemo danas osobito sv. Vlaha, koji je stoljećima bdio nad slobodom Grada, neka nas sve čuva u slobodnoj domovini u kojoj sloboda neće biti ugrožena strahom od gubitka radnog mjesta, zatvaranja poduzeća, kao ni gubitka prava na izražavanje vlastitog mišljenja.
6.Čuvati osobine kroz obitelj
Navedena obilježja našega naroda moći ćemo čuvati i sačuvati, ako sačuvamo naše obitelji. Mi želimo da Dubrovnik uvijek ostane Dubrovnik. To će uspjeti, ako sačuva obitelji tu božansko-ljudsku ustanovu kojoj je sam Stvoritelj namijenio da bude nenadomjestiva zametna stanica života i razvoja naroda i Crkve. On ju je postavio da bude ne samo izvor novoga života, nego i najidealnija sredina u kojoj se i ljudska osoba i društvo može fizički i duhovno sazrijevati. Sve ostalo je ljudska izmišljotina kratkoga daha i trpkih plodova. Obitelj je urođena odgojiteljica djece i mladih i jedino jamstvo vedre budućnosti jednoga naroda.
Neki bi htjeli diskreditirati obitelj kao odgojnu ustanovu. U zadnje vrijeme često slušamo o potrebi obnove, reforme, preobrazbe političkog, gospodarskog, društvenog i moralnog života našega naroda. Svjedoci smo da su sve reforme kroz nekoliko zadnjih desetljeća ne samo propale nego da su urodile trpkim i pogubnim plodovima. Sve gospodarske (privredne) reforme propale su i lančano izazvale gospodarsko propadanje naroda i države. Školska reforma u svoje vrijeme prouzročila je pustoš u našoj djeci i u našim mladima i obiteljima… Koji je razlog svemu tome? Bez mnogo razmišljanja možemo ustvrditi pa i dokazati da je osnovni razlog bio u tome što su sve reforme uglavnom mimoilazile moralno-duhovnu stranu i što su sve ne samo mimoilazile nego često i bile uperene protiv obitelji.
Ako želimo kao narod ići naprijed, ako želimo doživjeti obnovu, onda moramo biti svjesni da to možemo kroz obitelj i to onakvu kakvu ju je Bog stvorio i zamislio. Pogubno je kada se čovjek usudi dirnuti u ono što je Bog naumio.
Zaključak
Štovanje Parca-zaštitnika Sv. Vlaha održalo se kroz dugu povijest, kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita nije izostala. Istina je, “Sveti Vlaho ujedinjavao je Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća”. Neka i dalje Sv. Vlaho čuva naš Dubrovnik i cijeli naš hrvatski narod na njegovu putu vjere u Boga i vjernosti Rimskoj Katoličkoj Crkvi, u pobožnosti prema Dragoj Gospi, u ljubavi prema rodu i domu, prema Domovini Hrvatskoj. Neka čuva naše obitelji da ispune svoj poziv i poslanje u izazovima našeg vremena. ‘Čuj sveti Vlaho nas, molitve naše glas. Dubrovnik čuvaj svoj, čuvaj sve nas’. Amen.