Blagdan Srca Marijina, zaštitnice Lovišta, mjesta u župi Viganj, svečano je proslavljen u subotu 9. lipnja. Planirano je da se misno slavlje održano na rivi, ali zbog kiše i grmljavine misa je održana u obližnjem restoranu. Crkva u ovom mjestu momentalno je u izgradnji.
Misu je predvodio don Marko Stanić, župnik župe Marije pomoćnice kršćana i dekan pelješkog dekanata, u koncelebraciji domaćeg župnika don Josipa Leba, upravitelja franjevačkog samostana u Orebiću fra Šimuna Romića te fra Petar Perković, župnog vikara u župi Gospe Velike u Kuni.
Na samom početku propovijedi dekan Stanić je kazao kako se unatoč kiši i nevremenu ova misa ipak slavi.
,,Voljom Božjom nalazimo se u ovom prostoru. To se zapravo obistinjuje ono što se nalazi u Svetome pismu: Bogu će se klanjati ljudi na svakome mjestu. Što ova prostorija ne bi bila u jedno momentu crkva, jer Crkva smo mi. Ako mi ne slavimo Boga, ništa nam ne znači da imamo ne znam kakvu građevinu. Veličina čovjeka ne ocjenjuje se s nečim što se na vani pokazuje. To može biti ponekad ljudska ocjena. Ali Bog daje svoj sud. Ona prava vrijednost čovjeka je ona vrijednost koju Bog vidi i ocjenjuje.“
U svojoj propovijedi dekan Stanić također je kazao kako slaveći Bezgrešno Srce Marijino normalno je da se pitamo, je li doista ona imala srca za cijelo čovječanstvo, a u to čovječanstvo smo i mi uključeni.
,,Zar nije od početka s onim svojim ”Fiat – Neka mi bude” pokazala da ona ima otvoreno srce i prema Bogu da izvrši njegovu volju, ono što je Bog htio, ali i prema narodu. Jer ona je rekla ‘Evo službenice Gospodnje’, ne samo da bi Bogu ugodila, nego da bi se ostvarilo ono što je spasonosno za narod. To vidimo i kasnije u Svetome pismu ne mora se puno nabrajati. Jedno od tih događaja je čudo u Kani Galilejskoj kad je rekla ‘vina nemaju’ ona je u svome srcu, ali i očima vidjela i prepoznala da oni kod kojih je bila u gostima da su u neugodnoj situaciji pa je imala srca za njih reći svome sinu evo vina nemaju, a onda slugama ‘učinite sve što vam on bude rekao’.“
Dekan Stanić također je napomenuo kako je Marija skupljala sve te događaja koji su joj se dogodili i čuvala ih u svome srcu, koje je moglo rasplamtjeti takvom ljubavlju da je onda imala snage svakako po Duhu Svetome, ali imala snage biti uz svoga sina, pratiti svoga sina, u najtežem njegovome putu, putu na Kalvariju.
,,Ne možemo ni pojmiti što je sve Blažena Djevica Marija prebirala u svome srcu kad je vidjela sina na križnom putu gdje ga je vidjela svega krvava i izranjena. Možemo li pojmiti što je ona u svome srcu imala kad je bila pod križem i čula njega s križa, ‘ženo’, ne majko, nego ‘ženo evo ti sina’. Tko može pojmiti bol majke, njezino srce, i što je sve u njemu bilo kad joj mrtvo tijelo sina položiše u krilo. Mogli bismo to tako nabrajati, ali njeno srce je bilo za njega ali i za sve nas jer smo po njemu i mi njezina djeca. Uvijek moramo povući paralelu na današnje vrijeme i današnje majke, ali i sve nas koji živimo ovo vrijeme. Zar se i na naš životni put ne stavljaju poteškoće svake vrste ali i poteškoće u kojima moramo pokazati kakvo srce mi imamo, u što mi to vjerujemo, kakvo mi to pouzdanje imamo u Boga, kakav to ‘fiat’ svoj vlastiti ‘neka mi bude’ mogu ja izreći danas kad imam pred sobom svoju nebesku majku. U što ja vjerujem? Što to mene danas može spasit?“
Na kraju propovijedi dekan Stanić, zajedno s prisutnim svećenicima i vjernicama izmolio je Posvetnu molitvu Presvetome Srcu Marijinom.
Nakon mise uslijedio je prigodni domjenak.
D.T.
Fotografije: Boris Poluta