Ljudima prošlosti se Bog često činio nedohvatljiv i uzvišen, daleko od njihovih svakodnevnih problema. Zato su im trebali sveci kao posrednici između njih i Boga. Zadaća svetaca, za koje se držalo da su drugačiji od običnih ljudi, a tim i bliže Bogu, je bila doprijeti do Boga s našim ljudskim potrebama i problemima i zadobiti njegovo uslišanje. Neki su, kao Gospa i sv. Ante, u tome bili vrlo široki, drugi su to bili manje, ali svaki svetac je bio specijaliziran na neko posebno područje, zagovornik za neku posebnu potrebu. Tako je, na primjer, naš sv. Vlaho bio specijalist za bolesti grla, a osim nas Dubrovčana koji smo svoj grad i biskupiju stavili pod njegovu zaštitu i brojnih drugih gradova i mjesta u Europi i svijetu, njegovu zaštitu i posredništvo su molili liječnici, graditelji, kamenokopači, štukateri, kožari, klobučari i postolari, tkalci i krojači, pletači čarapa i trgovci vunom, voštari i sapunari, glazbenici duhačkih instrumenata te stočari, a osim što je bio zaštitnik grla i pomoćnik kod grlobolje, zazivalo ga se kod bolest mjehura, krvarenja, čireva, zubobolje, kuge, a bio je i svetac vremenskih prilika, odnosno zaštitnik u olujama (Erhard Gorys, Leksikon svetaca, Blaž (Vlaho), str. 79-80.)
Danas drugačije gledamo na Boga jer smo – možda i zbog napretka znanosti koja nam je dala odgovore na mnoga pitanja, ali i mnoga druga ostavila neodgovorenima – svjesniji onoga što nam je objavio Posrednik novog Saveza, Isus Krist (usp. Heb 12, 24), da naš Bog nije daleki i nedostižni Bog, nego da je on naš Otac, koji nas ljubi jer je milosrdan, da je on u Isusu iz Nazareta postao naš brat koji s nama suosjeća, da je u njemu na sebe preuzeo sve naše boli i ponio ih na križu, postavši tako jedini posrednik između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2, 5), da je on Bog koji je u Duhu Svetome i nas posinio, učinio nas svojim sinovima i kćerima koji u njemu mogu govoriti “Abba! Oče!” (Rim 8, 15) i govoriti “Gospodin Isus” (1 Kor 12, 3).
Ovo je razlog što danas drugačije gledamo i na svece. Sveci su nam sve manje posrednici, a sve su nam više naša braća i sestre. Sveci su, kako je to svojevremeno prekrasno izrazio sv. Ivan Pavao II., „među nama, oni pripadaju našoj obitelji, a mi njihovoj.“ Ovo je izvanredna promjena koja daje sasvim novo značenje i pravi smisao štovanju svetaca. Umjesto da ih štujemo kao one koji Bogu posreduju naše molitve, a što nije potrebno jer Bog zna što nam treba i prije nego li ga zaištemo (usp. Mt 6, 8), mi ih štujemo jer su uspjeli postati sveti. I svojim nam primjerom dokazuju da i mi možemo biti sveti. S pogledom uprtim u njih mi počinjemo vjerovati u sebe i druge. Oni „su znak povjerenja u mogućnost svakog od nas.“ Zato nas spomenuti sv. Ivan Pavao II. poziva da se okrenemo „njima da bismo otkrili sveca u sebi; usporedimo se s njima da bismo shvatili da Bog nije naviknut gubiti u suočavanju s ljudskom krhkošću.“
Današnja svetkovina Svih svetih, koju slavimo pohađajući grobove svojih pokojnih, prilika je za ovo okretanje i ovu usporedbu. Crkva želi da danas to okretanje i usporedba bude manje s onim poznatim i kanoniziranim svecima, poput Gospe, sv. Ante, sv. Vlaha i drugih koji su nam dragi, ali i nekako nedostižni, a da se više usmjerimo prema onim običnim, rekao bih svakodnevnim svecima ili, kako kaže papa Franjo, svecima iz susjedstva, onima koji su pokopani tu na našim grobljima. To su pokojni članovi naših obitelji, naši preci, djedovi i bake, očevi i majke, braća i sestre, branitelji i civilne žrtve rata, za neke od nas čak i sinovi i kćeri, svakako sinovi i kćeri Crkve. To su svi oni koji su, bez obzira na svoje zvanje i zanimanje, spol, nacionalnu, rasnu ili klasnu pripadnost, usprkos svim svojim ljudskim slabostima i nesavršenostima, osobno iskusili i u punini zaživjeli zajedništvo s Bogom, zahvaljujući Očevoj ljubavi koja nam se objavila u Isusu Kristu, Spasitelju našem i Bogu, „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim, 2, 4).
Crkva želi da u ovom okretanju i uspoređivanju otkrijemo da smo i mi sveti, odnosno da svetost nije poziv na ono što trebamo ostvariti nakon groba, nego je nešto što mi jesmo već sada i u skladu s čim već sada trebamo živjeti. Uzmemo li u ruke novozavjetne spise, osobito sv. Pavla, primijetit ćemo kako su se prvi kršćani, uz druge nazive, međusobno nazivali i svetima. Tako je sv. Pavao, koji je kao Savao učinio puno zla „svetima u Jeruzalemu“ (Dj 9, 13), upućivao svoje poslanice „svetima“ u Rimu (Rim 1, 6), u Korintu (1 Kor 1, 2), u Efezu (Ef 1, 1), u Filipima (Fil 1, 1), u Kolosu (Kol 1, 2)…, a u Jeruzalem je odlazio da s pomoću koju je prikupio u Makedoniji i Ahaji pomogne „siromašnim svetima u Jeruzalemu“ (Rim 15, 26). Slično oslovljavanje kršćana kao onih koji su sveti možemo pronaći i u drugim novozavjetnim spisima. Drugim riječima, iako to još nismo konačno, mi već jesmo sveti. Posvećeni smo sakramentom krštenja, a posvećuju nas i drugi sakramenti. I daju nam milost da možemo sveto živjeti, stavljajući se na raspolaganje Gospodinu ondje gdje nas on želi i trudeći se, u različitim životnim okolnostima, ostvariti onaj specifični kršćanski put svetosti koji nam je Isus objavio u svojim evanđeljima. Sažetak tog puta je evanđelje blaženstava koje nam je danas naviješteno, ali i koje je Isus sam ostvario, pokazujući nam način kako ono što već jesmo, a jesmo sveti, možemo biti i na konačan način, u zajedništvu svetih na nebesima.
Jesmo sveti jer, kako nam kaže sv. Ivan, djeca se Božja zovemo, i jesmo. No i nismo to na konačan način jer, dodaje on, još se ne očitova što ćemo biti. Ali očitovat će se! A kad se očituje bit ćemo (Bogu) slični jer vidjet ćemo ga kao što jest!
Neka nam je, po zagovoru naše svete braće i sestara u kojima se to već očitovalo i koji su dokaz da se može očitovati i nama, sretna i blagoslovljena svetkovina Svih svetih!