Svetkovinom Uznesenja blažene Djevice Marije slavimo vjersku istinu da je Bog „bezgrješnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio na nebesa.“ Ovom istinom ispovijedamo ne samo ono što je Bog učinio Mariji, nego i ono što je Bog predodredio svakog čovjeka jer je svaki čovjek stvoren i pozvan da postane dionik istog otajstva. U Marijinu uznesenju vidimo „početak i sliku konačnog savršenstva … Crkve i putokaz nade i utjehe…“ Zato molimo „da uvijek težimo za onim što je gore te budemo dionici njezine slave.“
Istinu Marijinog uznesenja na nebo, a u toj istini i Božjeg plana s čovjekom, Crkva ispovijeda od samih početaka, a svečano slavi još od sedmog stoljeća. Papa Pio XII. želio je tu istinu svečano proglasiti dogmom Katoličke Crkve. Nakon savjetovanja s biskupima cijeloga svijeta, svečano je to učinio 1. studenoga 1950. Teško je znati koji su bili papini razlozi da svečano proglasi kao dogmu ovu istinu vjere koja nije bila od nikoga osporavana, a mogla je narušiti i onako krhke odnose s drugim kršćanskim Crkvama. Jedan od odgovora na ovo pitanje može biti i odgovor da je papa Pio XII., nakon stravičnih svjetskih ratova, totalitarnih ideologija nacizma, fašizma i komunizma i milijuna ljudskih žrtava koje su potpuno degradirali vrijednost čovjeka i obilježile prvu polovicu dvadesetog stoljeća, proglašenjem ove dogme i pogledom na Marijinu sudbinu, a njezina sudbina je sudbina svih onih koji svoje pouzdanje stavljaju u Boga, želio čovječanstvu ponovo pokazati pravu vrijednost čovjeka (W. Stinissen).
Čovjek, kako nam to predočava današnja svetkovina, ima vrijednost u sebi samome. On nije kao lutalica po bespućima povijesti, nego hodočasnik koji ima cilj. Njegov cilj je punina života u Bogu koju smo izgubili u pobuni prvog čovjeka Adama zbog kojega „svi umiru“ i ponovo postigli u posluhu novoga Čovjeka, Krista, u kojemu će „biti svi oživljeni.“ U našem slučaju to je još neostvaren, ali i moguć cilj. Sv. Pavao, u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima, objašnjava da je to tako zašto što je svako od nas hodočasnik u svom redu. „Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi.“ Marija je na osobit način Kristova, pa je stoga njezino uznesenje i proslava prvi plod Kristovog usnuća i uskrsnuću. U njezinom slučaju taj se cilj, to oživljavanje „u Kristu“, potpuno ostvario uznesenjem „tijelom i dušom … u nebesa.“ Zato je tradicija Crkve, iz koje je izrasla vjera Crkve u uznesenje, prepoznaje u viđenju iz Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ Nakon nje slijedi mogućnost iste sudbine i za sve koji su Kristovi. Marija je putokaz i slika Crkve koju također prepoznajemo u slici Žene iz Otkrivenja. Crkva, još uvijek kroz porođajne boli, muke rađanja i suočavanja sa Zmajem velikim i ognjenim koji želi proždrijeti Dijete – u tom Djetetu možemo prepoznati čovječanstvo – ima zadaću da čovječanstvo dovede „k Bogu i prijestolju njegovu“, da bi čovječanstvo došlo do cilja za koji je stvoreno i da bi se mogao čuti „glas na nebu silan: ‘Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!’“
Svetkovina Uznesenja ne govori nam samo o cilju koji je postigla Marija, nego i o načinu na koji se postiže taj cilj. Marijin način bio je stavljanje na raspolaganje Bogu i njegovoj volji. Ovo se osobito snažno očitovalo u dva odlučna trenutka njezinog života. Prvi je onaj koji se dogodio u Navještenju kad je kao žena vjere – „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ – Božjoj volji rekla svoj odlučni: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1, 38), a drugi na Kalvariji kad je te iste riječi prebirala u srcu dok je slušala sina na križu propetog kako joj govori: „Ženo! Evo ti sina!“ (Iv 19, 26). Marijino stavljanje na raspolaganje Bogu i njegovoj volji, neminovno se odražavalo i na njezin odnos prema ljudima kojima ona, kao neznatna službenica Gospodnja po kojoj Bog „iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“, iskreno želi služiti, počinjući od današnjeg evanđelja i pohoda Elizabeti pa sve do onog dana kad su apostoli, kako nam dočarava Tizianova slika na glavnom oltaru naše dubrovačke katedrale, pokušali zaviriti s onu stranu smrti i po prvi put se suočiti s otajstvom njezinog uznesenja „u nebesa“.
Cilj našeg života, a on je „biti … oživljeni“ u Kristu i pridruženi Marijinom uznesenju „u nebesa“, ne može se postići drugačije nego li ga je postigla Marija. Ovo znači da se i nama treba dogoditi stavljanje na raspolaganje Božjoj volji u službi čovjeku i čovječanstvu. To je put Crkve! To je moj i tvoj put! Želimo li taj put konkretizirati, onda se on treba očitovati u zahvalnom stavljanju sebe i svoje volje na raspolaganje Bogu koji i po nama, „sveto je Ime njegovo“, želi činiti velika djela. U Marijinom hvalospjevu otkivamo da put prema tim velikim djelima nije u moći, sili i bogatstvu – Bog to sve odbacuje – nego u poniznosti i neznatnosti. Skloni smo ovo promatrati pod materijalnim vidom, ali materijalni vid je samo posljedica još opasnije duhovne oholosti koja se u slučaju nas vjernika – iako ovo nije samo naša napast – lako pretvori u moraliziranje i osudu drugih i drugačijih, onih koji nama ne pripadaju. Koliko god smo pozvani davati svoje sudove o etičkim pitanjima i iznositi moralne principe zadaća nam nije i ne smije biti svedena na obranu moralnosti u svijetu zahvaćenom nemoralnom – sjetimo se Isusove rečenice: „Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje“ (Lk 5, 32) – nego u navještaju evanđelja svima, što uključuje i one koji su na rubu, zapravo osobito njih. Evanđelje je uvijek i za sve radosna vijest o Bogu koji ljubi čovjeka i koji sa svakim čovjekom ima plan spasenja. Ovu poruku je osobito važno ponijeti u današnje društvo obilježeno moralnim relativizmom koje neće uočiti vrijednost evanđelja koje se silom nameće – dapače s pravom će ga i s gnušanjem odbaciti jer je svako nametanje evanđelja negacija samoga evanđelja – nego onoga koje se predlaže i živi, usmjeravajući čovjeka i čovječanstvo prema njegovoj pravoj budućnosti, a ona je uznesenje „u nebesa“.
Ova zadaća nije laka. S vremenom postaje teža. „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova … sedam kruna“ vreba „Ženu koja ima roditi da joj … proždrije Dijete“. No ne trebamo očajavati. Današnja svetkovina je svetkovina nade! „I njezino Dijete bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu.“ Čovjek i čovječanstvo predani su na konačan način Bogu po Isusu Kristu i spasenju koje se u njemu dogodilo! Na kraju će se čuti „na nebu glas silan: ‘Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova‘.“ U međuvremenu naša je zadaća tu radosnu vijest, evanđelje nade, ponuditi svima. U tome nam je Marija uznesena „u nebesa“ od velika pomoći, kako kao model i slika Crkve, tako i kao zagovornica. Ona se uznesenjem nije od nas udaljila, nego nam je postala još bliža. “Dok je Marija živjela u svom zemaljskom tijelu bila je vezana za vrijeme i prostor. Istovremeno nije mogla biti prisutna nego na jednom mjestu. … Ali kad je uznesena na nebo i kad se cijelo njezino biće, također i tijelo proslavilo, srušile su se sve granice. Proslavljeno tijelo nema čvrste konture. Može biti istovremeno prisutno na različitim mjestima, tada prima kozmičke dimenzije. Ograničena prisutnost koja je bila Marijino obilježje dok je živjela na zemlji, uznesenjem je prešla u jednu sveopću dimenziju“ (W. Stinissen). S ovim uvjerenjem danas su joj mnogi krenuli u pohode po brojnim svetištima, crkvama, kapelama. I svi će je oni moći susresti! Mnogi će je, osobito stari i bolesni, moći danas u molitvi susresti u domovima, bolnicama… Svima njima se i mi želimo pridružiti. Učinimo to s iskrenom željom da nas Marijin primjer potiče, a zagovor štiti, da bismo i mi, s obnovljenim čovječanstvo na sliku uskrsloga Krista i Marije „tijelom i dušom“ uznesene „u nebesa“, danas mogli svjedočiti evanđelje svima i onda sutra kad, u skladu s onim „prvina Krist, a zatim koji su Kristovi“, na nas dođe red, mogli biti poput Marije uzneseni „u nebesa“ i „suobličeni slici Sina“ (Rim 8, 29).