Večernje misno slavlje u crkvi Male braće na dan sjećanja na žrtve Dakse

U crkvi Male braće na dan sjećanja na žrtve Dakse, 25. listopada, biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji sa svećenicima i redovnicima biskupije predvodio je večernje misno slavlje za Dubrovčane pogubljene u listopadu 1944. godine. Uvodno je u propovijedi skrenuo pozornost na prispodobe o Božjem kraljevstvu koje preko slike gorušičinog sjemena i kvasca u brašnu upućuju na logiku tog kraljevstva. „Primijenimo li ovu sliku na događaje koji su se događali u Dubrovniku i njegovoj okolici nakon 18. listopada 1944., a onda i u mnogim drugim mjestima na području bivše države koje nazivamo Križnim putem, onda vidimo da logika o kojoj govori Isus stvarno funkcionira i da je svaka druga logika pogrješna,” rekao je biskup Uzinić te dodao: „Što su mislili navodni ‘osloboditelji’ Dubrovnika dok su 18. listopada 1944. ulazili u Grad? Koja ih je logika zanosila? Bila je to logika veličine, moći! Njihov kvas bio je ponos, bahatost pobjednika. Mislili da su svemoćni i da će to tako zauvijek biti. Uhićenja, a zatim Daksa i njezine žrtve, zavjet šutnje koji je ime Daksa desetljećima zavio u šutnju, dokaz su te veličine koja nije prezala ni od čega i uništava sve pred sobom misleći da će uništenjem drugih i drugačijih stvoriti bolji svijet, da iz tog kvasca može proizići jestiv kruh navodnog ‘bratstva i jedinstva’. Što je danas, šezdeset sedam godina kasnije, ostalo od tog besplodnog zrnja ljudske samodostatnosti i veličine, tog kvasca zla i mržnje koju još možemo vidjeti na licima partizanskih spomenika diljem naše biskupije. Ostalo je jedno veliko ništa i nekolicina nostalgičara. Ostao je i otok, simbol stradanja. I sjećanje na vrijeme koje se nikad više ne smije ponoviti.” Biskup je predočio i sliku onoga što su stanovnici grada kao i žrtve Dakse mislile u tim trenucima: „Nadali su se prestanku rata i konačnoj slobodi, da će razum prevladati, da će pobijediti ljubav, da će konačno moći biti svoji na svome u zajedništvu i ljubavi s drugima. Jesu li se prevarili? Činilo se da jesu. Njihova nada bila je ubijena i ušutkana. Činilo se da nema ničega do jednog otoka, otoka simbola o kojem se nije smjelo govoriti.” Dubrovački biskup je istaknuo:”Srećom, oni koji su mislili da se šutnjom može spriječiti zrno gorušice zasijano u zemlju jednog otoka da izraste, koji su mislili da se može zaustaviti kvas krvi mučenika da uskisne u kruh slobode, nisu bili u pravu. Nije to lako shvatiti. Zato nas Gospodin i poziva da pogledamo gorušicu, da pogledamo kvas i sjetimo se da je to logika Božjeg kraljevstva jer ono je „kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama”, ono je, „kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.”” Sloboda koju imamo i o kojoj stoljećima pjevamo „može, između ostalog, zahvaliti svoj rast tom sitnom i nemoćnom gorušičinom zrnu otoka Dakse, koje se činilo besmislenim stradanjem – ono je to doista i bilo – ali je baš zato postalo zrno gorušice u čijim se granama gnijezdi golub slobode, kvas koji se pretvorio u kruh ljubavi i davanja iz kojega je izrasla naša sloboda,” ustvrdio je biskup. Naglasivši kako pred svima stoji izbor između logike veličine i samodostatnosti s jedne strane te logike poniznosti i malenosti, logike gorušičinog zrna i kvasca, logike Isusa Krista, s druge strane biskup je upozorio na važnost strpljivosti u nadi za one koji su izabrali Kristovu logiku. „ U tu strpljivost s nadom o kojoj govore gorušičino zrno i kvasac, ali i ovo naše sjećanje za žrtve Dakse za koje se molimo, izvrsno se uklapa i razmišljanje sv. Pavla iz prvog čitanja koji smatra da „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” jer „u nadi smo spašeni”. S nadom da ono što gledamo nije sve, da gorušičino zrno neće ostati tek maleno sjeme, da kvasac ima snagu koja tijesto pretvara u jestivi kruh, iščekujemo u molitvi „blaženu nadu, dolazak Gospodina našega Isus Krista” za našu pokojnu braću pokopanu na Daksi – radosni što se svojevrsno izrastanje sjemena i kvasa njihove žrtve već dogodilo tim što im je obilježen grob i obnovljena uspomena – kako bismo i mi, zajedno s njima i svom drugom našom preminulom braćom i sestrama kojih ćemo se uskoro spomenuti, postali dionici buduće slave kojoj se strpljivo nadamo i koja će u poslati u zaborav sve naše ljudske veličine i očitovati nam pravu veličinu i ljepotu Božjeg kraljevstva kojemu se nadamo i postojano iščekujemo,” zaključio je biskup Uzinić. Dubrovački biskup je također zahvalio članovima Udruge „Daksa 1944./1945.” na njihovom zauzetom radu i stalnom podsjećanju javnosti na istinu o Daksi.