Blagdan blažene Marije Propetoga, 9. srpnja, svečano je, nakon bogate devetodnevne priprave, proslavljen u njezinu svetištu u rodnom joj mjestu Blatu na Korčuli.
Središnje euharistijsko slavlje blagdana započelo je procesijom iz svetišta kroz mjesto s relikvijarom blažene Marije Propetoga koji je nosio predvoditelj slavlja mons. Milan Stipić, križevački vladika, a sudjelovali su svećenici i ministranti, bratimi, kumpanjoli, župni zbor, trećoredice, prvopričesnici, djeca iz dječjeg vrtića »Marija Petković«, udruga pomoraca, Hrvatska glazbena udruga »Sv. Vincenca«, Narodna glazba, sestre dominikanke iz Korčule i sestre Družbe Kćeri Milosrđa. Euharistijsko pjevanje predvodio je veliki župni zbor pod vodstvom s. M. Julijane Beretić, a svirao je Frano Bosnić.
Pozdravljajući sve okupljene mons. Stipić je kazao kako mu čast biti gostom na ovaj dan u ovom doista radosnom i veličanstvenom slavlju. Dodao je kako je prvi put u ovom mjestu, ta kazao kako mu se čini „da živite na jednom od najljepših mjesta naše predivne hrvatske domovine, ali i cijeloga Božjega svijeta“, koji je, osim po znamenitoj povijesti, predivnoj prirodi i arhitekturi, poznat je i po mnogim znamenitim ljudima. »Među njima je svakako i današnja slavljenica, blažena Marija Propetoga. Proslavljajući njezin današnji blagdan trebamo prije svega postaviti pitanje koje je ključno za sve ljude današnjega doba: ‘Što je to što čovjeka potakne da ostavi imetak, slavu, položaj i bezbrižan život da bi služio nekim siromašnim, zaboravljenim i malim ljudima, koji su često stranci ili potpuno nepoznati?’«, kazao je.
Vladika Stipić je nadalje rekao kako je najvažniji trenutak u našem zemaljskom životu susret sa živim Bogom. »To je onaj trenutak kada mi kršćani spoznamo da onaj Bog, kojega su nam u primjerima i usporedbama opisivali naši stari, nije samo neka uspomena nego velika i silna stvarnost. On, istinit i živ, neprestano je uz nas! Kada Boga tako doživimo i steknemo iskustvo njegove stvarnosti, onda nam on šalje mnoge darove Duha – najprije dar rasta u vjeri, a zatim darove kojima mijenja našu nutrinu da bismo postali drukčiji i bolji ljudi,« poručio je i istaknuo kako je jedno od najvažnijih Božjih djelovanja u čovjeku poziv na svetost.
Rekavši kako je poziv na svetost sastavni dio kršćanskoga poziva mons. Stipić je podsjetio kako papa Franjo kaže da je svetost odgovor na jedno od temeljnih pitanja čovjekova postojanja: ‘Zašto postojim? Zašto me je Bog stvorio?’. Često se možemo susresti s mišljenjem da je svetost luksuz ili ekskluzivno pravo neke skupine izvanrednih ljudi u Crkvi. Svetost je naša opća vjernička i kršćanska dužnost. Radikalnost vjere i kršćanskoga poziva izražava se upravo u pozivu na svetost. Isus je to jasno pokazao u govoru na gori blaženstava: ‘Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski’ (Mt 5,48). Pavao ističe da je svetost najvažnija zadaća svakog vjernika: ‘Ovo je volja Božja: vaše posvećenje’ (1 Sol 4,3).
»Mi jesmo grešni i nesavršeni, ali uvijek trebamo težiti k svetosti, budući da tek u njoj postižemo pravi sklad s Bogom, našim Stvoriteljem, i sa sobom«, nastavio je propovjednik. »Smisao kršćanskoga života je oblikovan i određen izazovom svetoga života, usmjerenoga sjedinjenju u ljubavi s Bogom. Ostvarenje Božje volje u našem životu prolazi kroz borbe za vlastitim posvećenjem po milosti, vjeri i snazi Duha Svetoga. Naravno da svetost nije nešto apstraktno ili pasivno budući da se odnosi na stvaran život. Ona uključuje trud i napor, a podrazumijeva i duhovnu borbu i otpor zlu i grijehu. Očituje se dobrim djelima i ljubavlju, što Božja svetost i njegovo djelovanje čine i postižu u čovjeku. Čovjek, kad se odluči za svetost kao cilj svoga života, u otvorenosti Božjoj milosti, dopušta Bogu da djeluje u njemu i da svoj život u njegovu duhu.«
Poručio je i kako svetost »ne možemo shvatiti kao savršenstvo utemeljeno i ostvareno vlastitim djelima nego na nju gledamo kao na učinak Božje ljubavi u nama«. Dalje je to objasnio: »Svetost nije plod naših djela nego rezultat našega predanja Božjoj ljubavi, u sjedinjenju s Isusom Kristom, Božjom utjelovljenom ljubavlju. Nastojati postati svet znači truditi se svim silama postati što sličniji Isusu. Mi ne možemo nikada biti sveti našim ljudskim nastojanjima, već isključivo Isusovim zaslugama, koje on dijeli s nama svojom milošću. Nitko se ne rađa svet, ali svatko može postati svet pomoću Božje milosti – molitvom, sakramentima i djelima ljubavi i milosrđa. Putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakog čovjeka.«
Potom se križevački biskup osvrnuo na životni put bl. Marije Propetog, koji je već u počecima označilo samoinicijativno Marijino okupljanje djece siromašnih obitelji koje je onda poučavala vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole. »Bila je svjesna negativnih posljedica koje bi se odrazile u životu te djece ako ne dobiju barem onaj osnovni odgoj i temeljnu pouku u životnoj dobi koja je za to najprikladnija. Marija je već tada, a i poslije u redovništvu, bila uvjerena da je mjera ljubavi neke osobe razmjerna njezinu odnosu prema djetetu. Držala je da smo djeci dužni dati sve ono što im je potrebno, a posebice ih odgojiti da poslije i sami budu odgajatelji i učitelji svoje djece. Osim toga, vjerovala je da se preko djece mogu najbolje poučiti i njihovi roditelji, pogotovo u zabitnim krajevima.«
Spomenuo je u ulogu Marijinog oca Antuna u njezinom životu koji je bio »poznat po svojoj jednostavnosti, plemenitosti i ponad svega milosrdnosti, posebice prema siromasima, kojih je i u tako dobrostojećem Blatu bilo podosta. Upravo su ga težaci i siromasi osobito poštovali i voljeli, a Marija piše u svojim uspomenama da su mu tu ljubav i uzvraćali.« Naglasio je i važnost zdravih obiteljskih odnosa i osobito, očinskog odnosa u obitelji kao temelju zdrava duha i mentaliteta novoga naraštaja. »U jednoj molitvi na vjenčanju u našem bizantskom grkokatoličkom obredu se kaže: ‘Molimo te, Bože, za roditelje ovdje prisutnih mladenaca jer molitve roditelja podižu temelje domova djece.’«
Vladika Stipić zatim je govorio o tome kako nas blaženica poučava o temama trpljenja i požrtvovnosti. »To je kraljevski put, to je najodličniji vođa izabranih duša. Prije nego je Spasitelj posvetio križ svojom smrću na njemu, on je bio drvo sramote, stratište određeno za najgore razbojnike. Ali nakon Isusove presvete muke, križ je postao slavan, križ je geslo svetaca, križ je knjiga života, križ je učitelj poniznosti, samoprijegora, ljubavi i svake kreposti. Isusove propete ruke neka nas opominju da sve što radimo, radimo u ljubavi i požrtvovnosti. Isusove probodene noge neka nas opominju da hodimo putem svete poslušnosti i putem svetih Božjih zapovijedi. Njegova trnova kruna neka nas sjeća svete poniznosti koja mora resiti svaku redovničku dušu, a Isusov otvoren bok neka bude naša najslađa okrepa i naš zaklon, iz njega crpimo snagu u svim svojim bolima i slaboćama.«
Govoreći o Bogu koji je sama ljubav i milosrđe, rekao je: »On ne sudi grešnika koji se kaje nego mu prašta po svojoj ljubavi i milosrđu, kao što je rekao Magdaleni: ‘Opraštaju ti se mnogi grijesi, jer si mnogo ljubila.’ Ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Po ljubavi i milosrđu dobivamo oprost i milosrđe. Sâm nas Isus uči u svetom evanđelju kakav će biti sud milosrdnima i nemilosrdnima. Imajmo ljubavi i smilovanja za svakoga, pa će i nama Isus oprostiti naše grijehe. Krist ljubavi neka u nama stanuje i vlada. Po njemu ćemo činiti djela ljubavi i oganj, što ga je on donio u naše srce, zapalit će druga hladna srca.«
Pri završetku propovijedi predvoditelj slavlja je pojasnio što znači biti svet i tko je pozvan na svetost. »Često smo skloni misliti da je svetost cilj pridržan za malobrojne i izabrane, ali sv. Pavao, naprotiv, govori o velikom Božjem naumu i kaže: ‘U njemu nas Bog sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim’ (Ef 1,4). Eto zašto sv. Augustin, tumačeći četvrto poglavlje Prve Ivanove poslanice može reći: ‘Dilige et fac quod vis – Ljubi i čini što hoćeš’. I nastavlja: ‘Bilo da šutiš, šuti iz ljubavi; bilo da govoriš, govori iz ljubavi; bilo da ispravljaš, ispravljaj iz ljubavi; bilo da opraštaš, opraštaj iz ljubavi; neka u tebi bude korijen ljubavi, jer iz toga korijena ne može proizaći ništa drugo već dobro.’ Onaj koga vodi ljubav, koji živi ljubav u punini, toga vodi Bog, jer Bog je ljubav. Tako se pokazuje potpuno ispravnim taj izraz: ‘Dilige et fac quod vis – Ljubi i čini što hoćeš!’«
»Papa Franjo nas izvrsno poučava da blaženstvo i svetost nisu životni plan koji je isključivo u trudu i odricanju, već je prije svega radosno otkriće da smo Božji ljubljeni sinovi i kćeri. Nije to ljudsko postignuće, nego dar koji primamo. Sveti smo jer Bog, koji je Svet, dolazi da bi se nastanio u našim životima. Radost kršćanina nije prolazna emocija ili puki ljudski optimizam, već sigurnost da se sa svakom situacijom može hrabro suočiti, pod Božjim pogledom punim ljubavi i u snazi koja dolazi od njega,« ustvrdio je mons. Stipić.
Na kraju propovijedi križevački vladika se osvrnuo i na veoma nestabilna vremena u kojima živimo i kako se kao kršćani u njima trebamo postaviti. »Miris baruta se osjeti iz susjedstva. Osim rata svi se pribojavamo i ekonomske nestabilnosti i nestašice hrane i energenata. Ovi strahovi su zaista stvarni i opravdani. Postavlja se jednostavno pitanje: Kako riješiti ove probleme i kako donijeti svijetu mir i sigurnost? Kao kršćani pozvani smo ovdje djelovati na više načina, a danas bih nabrojio tri glavna. Prvo: Autentičan život po evanđelju svih kršćana. Slušanje Kristovih riječi iz evanđelja i oblikovanje svojih životnih navika i stavova prema evanđeoskim načelima. Drugo: Zauzimanje za život i dostojanstvo svih ljudi. Čuvanje života nerođenih, čuvanje dostojanstva svete smrti. Uvažavanje sviju, a osobito onih u bolestima, nerođenih i potlačenih. Treće: Neprekidno zajedništvo s Bogom u molitvi i svetim sakramentima, osobito u slavljenju svete euharistije. O svemu ovome nas zorno poučava vjernički život i svetački primjer blažene Marije Propetoga.«
Potaknuo je i na molitvu za sve one koji su u patnji ili nevolji, osobito ljudi koji stradaju u ratu u Ukrajini, ali i žrtava svih sukoba i ratova, kao i žrtava nasilja, razvoda brakova, ponižavanja, maltretiranja i iskorištavanja. »Kad Bog vidi da smo mi kršćani solidarni i puni suosjećanja jedni prema drugima, jamačno će svoj blagoslov izliti na cijeli naš naraštaj«, zaključio je.
Predvoditelju euharistijskoga slavlja zahvalo je na dolasku i zajedništvu mjesni župnik don Željko Kovačević, a slavlje je završilo procesijom do svetišta i zaključeno pjesmom blaženici.
U poslijepodnevnim satima prije procesije i mise na Plokati izvedeni »Blatski tanac« i »Kumpanjija«.
Tijekom prijepodnevlja u svetištu su slavljena dva euharistijska slavlje. Prvo je predslavio domaći župnik don Željko Kovačević u zajedništvu s dominikancem o. Markom Bobašem iz Korčule i mladomisnikom don Mišom Pecotićem, uz sudjelovanje sestara Družbe Kćeri Milosrđa i Blaćana. Drugo slavlje predslavio je mladomisnik Dubrovačke biskupije don Ivo Markić u zajedništvu s don Robertom Karačićem, župnikom župa Gospe od sniga u Pupnatu, sv. Martina u Žrnovu i sv. Nikole u Račišću, uz asistenciju don Tomislava Sikavice, trajnog đakona i ekonoma Dubrovačke biskupije. Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je zbor mladih »Stope«. U ovom slavlju već tradicionalno sudjeluju djelatnici i volonteri dubrovačkoga Caritasa koji su blaženicu uzeli za svoju zaštitnicu i redovito joj hodočaste na njezin blagdan u Blato. S njima je bilo i dvoje predstavnika Caritasa Barske nadbiskupije.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze bl. Marije Propetoga
