Evanđelje nam je progovorilo o nekom upravitelju i o njegovom nezakonitom poslovanju. Isus nam tog upravitelja i njegovo poslovanje ističe kao primjer. To nam se čini poprilično čudno. Da bismo, međutim, shvatili Isusovu poruku, ovo evanđelje i njegovu prispodobu bismo trebali smjestiti u kontekst je prošlonedjeljnog evanđelje, osobito prispodobe o izgubljenom sinu koja je primjer nesmotrenog korištenja bogatstva. Nadovezujući se na tu prispodobu i izgubljenost onoga koji svoje bogatstvo želi samo za sebe i zadovoljenje svojih sebičnih želja, Isus nam današnjom evanđeoskom prispodobom nudi nekoliko poruka.
Najprije je to poruka o bogatstvu. Bogatstvo po sebi nije problem. Problem se nalazi u srcu onoga koji se bogatstvom koristi. U jednom drugom govoru ovu će misao Isus sažeti u rečenicu: „Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti“ (Lk 12, 34). Ne trebamo, dakle, promišljati o onome što imamo ili nemamo, nego o tome gdje nam je srce. Ono može biti zarobljeno bogatstvom i onda kad se ima, kao što je to bilo u upraviteljevom slučaju dok je imao gospodarstvo nad bogatstvom, kao što može biti zarobljeno i onda kad se nema, kao što je to bilo u upraviteljevom slučaju nakon što je izgubio upravu.
Zatim je to poruka o snalažljivosti. Snalažljivost u ovozemaljskom nam Isus stavlja za primjer snalažljivosti u nebeskom. Tu ovozemaljsku snalažljivost Isus opisuje prispodobom o nepoštenom upravitelju velikog imanja koji je optužen zbog svoga nepoštenja. Optužba je velika i neosporiva jer gospodar traži hitro polaganje računa, a upravitelj se niti ne pokušava opravdati. Događaj ima, međutim, zanimljiv nastavak. Upravitelj koji ima ispred sebe dvije za njega nemoguće mogućnosti – kopati ili prositi – vrlo snalažljivo bira treću mogućnost, jedinu za njega prihvatljivu, a ona je nastaviti varati gospodara. Jedina razlika u odnosu na prijašnje prijevare je to što nove prijevare ne čini izravno u svoju korist nego u korist drugih, a tek neizravno u svoju korist da bi ga, kad ostane bez posla, primili oni koji su se izravno okoristili njegovom prijevarom. To je čovjek koji u ovozemaljskim stvarima koristi sve svoje sposobnosti i ne preže ni od čega. Zato i iznenađuje Isusova tvrdnja: „I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi.“ Ona je zapravo ključ tumačenja prispodobe u vidu snalažljivosti. Gospodar ne želi pohvaliti krađu koju je upravitelj učinio na njegovu štetu, u protivnom ne bi niti tražio račun o upravljanju, nego da želi pohvaliti upraviteljevu snalažljivost kojoj se on želi izvući iz nemoguće situacije u koju ga je dovelo njegovo nepoštenje. Isto tako Isus ne hvali prevaranta i prijevaru i još manje svojim učenicima želi preporučiti snalaženje i krađu da bi nepoštenjem stekli prijatelje. Isus, uostalom, upravitelja smješta među sinove ovoga svijeta koji su snalažljiviji kad je u pitanju zemaljsko od sinova svjetlosti kad je u potanju nebesko. Snalažljivost nepoštenog upravitelja u ovozemaljskom i privremenom, primjer je snalažljivosti kad je u pitanju ono nebesko i vječno.
Na kraju je to poruka o velikodušnosti. Mislim da je ovo središnja poruka današnjeg evanđelja i njegove prispodobe. Velikodušnost nam pokazuje način na koji ovozemaljska snalažljivost može postati nebeska snalažljivost. Nepošteni upravitelj svoju beznadnu situaciju ne mijenja snalažljivošću kao takvom, nego je mijenja velikodušnošću. Velikodušnost prema drugima je njegova snalažljivost: „`Koliko duguješ gospodaru mojemu?` On reče: `Sto bata ulja.` A on će mu: `Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.` Zatim reče drugomu: `A ti, koliko ti duguješ?` On odgovori: `Sto kora pšenice.` Kaže mu: `Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.`“ S ovakvom velikodušnošću, iako to nije velikodušnost sa svojim nego s tuđim, nepošteni upravitelj je na sebe navezao dužnike svoga gospodara. U ovakvom značenju možemo shvatiti i Isusovu rečenicu: „Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad nestane da vas prime u vječne šatore“. Ovo nam nije shvatljivo ako o ovom razmišljamo u smislu kupnje. Prijatelje se ne može kupiti. Oni koji krenu takvim stazama brzo nauče da im prijatelji nisu prijatelji. Ovo nam je, međutim, shvatljivo razmišljamo li u smislu velikodušnosti. Koliko god da je istina da se prijatelje ne može kupiti, istina je i to da ih se može steći velikodušnošću. Velikodušnost je ono što može i od neprijatelja učiniti prijatelje, spasiti naš život i osigurati nam budućnost!
Možda je najbolji tumač onoga što je današnje evanđelje kroz ovu prispodobu željelo izreći, osobito kad je riječ o ovoj trećoj poruci koja povezuje dvije prethodne o ispravnom korištenju bogatstva i snalažljivosti u nebeskim stvarima, dao sv. Pavao u rečenici koju je pripisao Isusu, a koja glasi: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35). Ovo je za nas kršćane jasna definicija sreće. Onaj koji daje sebe i od sebe – poput Isusa koji nije samo govorio nego je i sam činio ono što je drugima predlagao – istinski je sretan. Bojim se da smo, umjesto da budemo sretni onako kako nam to Gospodin želi, svi previše naviknuti na to da poput nepoštenog upravitelja tražimo i skupljamo sebi – više puta mnogi od nas i ne na posve pošten način – a da pri tom niti ne uspijevamo uživati u ljepoti velikodušnosti i darežljivosti prema drugima. Nije tu riječ o heroizmu, a niti o radikalnom siromaštvu koje ipak nije ponuđeno svima, nego je ponuda samo odabranima. Ovdje je riječ o stavljanju stvari na njihovo pravo mjesto kako bi nam, nakon što budemo vjerni u nepoštenom bogatstvu i u tuđem – neki ovo nepošteno i tuđe tumače tim da u svakom obilju ima nešto nepošteno, drugi se nepoštenje bogatstva očituje u tome što je ono stalni izvor sukoba, dok je za treće nepošteno od poštenog ono to egoistično čuvamo za sebe, a pošteno ono što altruistično dijelimo drugima – moglo biti povjereno ono istinsko bogatstvo, ono naše „blago nepropadljivo na nebesima na nebesima, kamo se – kako smo čuli prije nekoliko tjedana – kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače“ (Lk 12, 33).