Donosimo u cijelosti poruku pape Lava XIV. za IX. svjetski dan siromaha koji će se slaviti na XXXIII. nedjelju kroz godinu, 16. studenog 2025. na temu “Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)”.
PORUKA PAPE LAVA XIV. ZA IX. SVJETSKI DAN SIROMAHA
XXXIII. nedjelja kroz godinu
Ti si, o Gospode, ufanje moje (Ps 71, 5)
1. „Ti si, o Gospode, ufanje moje“ (Ps 71, 5). Te riječi potekle su iz srca opterećenog velikim teškoćama: „Trpljenja mnoga i velika bacio si na me“ (r. 20), kaže psalmist. Pa ipak, njegova je duša otvorena i puna povjerenja, jer je nepokolebljiva u vjeri koja prepoznaje Božju podršku i to ispovijeda: „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja“ (r. 3). Otud proizlazi nepokolebljivo povjerenje da nada u njega ne razočarava: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“ (r. 1).
Usred životnih kušnji, nadu oživljava pouzdana i ohrabrujuća sigurnost Božje ljubavi, izlivene u naša srca po Duhu Svetome. Stoga ona ne razočarava (usp. Rim 5, 5), te sveti Pavao može napisati Timoteju: „Ta za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga“ (1 Tim 4, 10). Živi Bog je, naime, „Bog nade“ (Rim 15, 13), koji je u Kristu, svojom smrću i uskrsnućem, postao „nada naša“ (1 Tim 1, 1). Ne smijemo zaboraviti da smo spašeni u toj nadi, u kojoj moramo ostati usidreni.
2. Siromasi mogu postati svjedoci snažne i pouzdane nade, upravo zato što je ona, u njihovom slučaju, ispovijedana u nezavidnom životnom položaju označenom odricanjem, krhkošću i marginalizacijom. Oni se ne oslanjaju na sigurnost koju daju moć i posjedovanje; naprotiv, zbog njih trpe i često su njihova žrtva. Svoju nadu mogu stavljati samo negdje drugdje. Priznajući da je Bog naša prva i jedina nada, i mi prelazimo s prolaznih nada na trajnu nadu. Kad nas nosi želja da imamo Boga za suputnika na svom životom putu, važnost bogatstva se umanjuje, jer se otkriva istinsko blago koje nam je uistinu potrebno. Riječi kojima je Gospodin Isus opominjao svoje učenike jasne su i nedvosmislene: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6, 19-20).3.
3. Najgore siromaštvo je ne poznavati Boga. Papa Franjo nas je na to podsjetio kad je u Evangelii gaudium napisao: „najveća je diskriminacija od koje trpe siromašni nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromaha posjeduje posebnu otvorenost vjeri; trebaju Boga, i mi ne smijemo propuštati pružati im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, omogućiti im pristup slavljenju sakramenata i ponuditi im hod rasta i sazrijevanja u vjeri“ (br. 200). Tu se krije temeljna svijest i potpuno originalno shvaćanje o tome kako u Bogu pronaći vlastito blago. Apostol Ivan apostol insistira na sljedećem: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).
To je pravilo vjere i tajna nade: sva dobra ovog svijeta, materijalne stvari, svjetovni užici, ekonomsko blagostanje, koliko god važno bili, nisu dovoljni da učine srce sretnim. Bogatstvo je često varljivo i dovodi do dramatičnih situacija siromaštva, od kojih je na prvom mjestu čovjekovo uvjerenje da ne treba Boga i da može živjeti bez Boga. Na um nam padaju riječi svetog Augustina: „Sva tvoja nada neka je u Bogu: osjeti potrebu za njim, da te On ispuni, jer bez njega, što god da imao samo će te učiniti još praznijim“ (Tumačenja Psalama, Ps 85, 3).
4. Kršćanska nada, na koju upućuje Božja Riječ, sigurnost je na životnom putu, jer ne ovisi o ljudskoj snazi, već o obećanju Boga koji je uvijek vjeran. Stoga su kršćani od samih početaka odlučili nadu poistovjećivati sa simbolom sidra, koje daje stabilnost i sigurnost. Kršćanska nada je nalik sidru koje naše srce privezuje za obećanje Gospodina Isusa, koji nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem, i koji će ponovno doći među nas. Ta nada nastavlja pokazivati kao pravi životni obzor „novo nebo“ i „novu zemlju“ (2 Pt 3, 13), gdje će egzistencija svih stvorenja pronaći svoj autentični smisao, jer naša prava domovina je na nebu (usp. Fil 3, 20).
Božji grad nas, samim tim, obvezuje na predano zalaganje za ljudske gradove. Oni mu već sada moraju početi nalikovati. Nada, koju podupire Božja ljubav izlivena u naša srca po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5), pretvara ljudsko srce u plodno tlo gdje može niknuti ljubav prema životu svijeta. Tradicija Crkve stalno potvrđuje tu uzajamnu povezanost između triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi. Nada se rađa iz vjere, koja je jača i održava, oslanjajući se na ljubav, majku svih kreposti. A ljubav nam je potrebna danas, sada. To nije obećanje, već stvarnost na koju gledamo s radošću i odgovornošću: ona nas uključuje i usmjerava naše odluke prema općem dobru. Onaj tko nema ljubavi, ne samo da nema vjere i nade, već oduzima nadu i svome bližnjemu.
5. Biblijski poziv na nadu nosi, dakle, sa sobom dužnost preuzimanja na sebe, bez odgađanja, odgovarajuće odgovornosti u povijesti. Ljubav, naime, „predstavlja veliku društvenu zapovijed“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1889). Siromaštvo ima strukturne uzroke s kojima se treba uhvatiti u koštac i ukloniti ih. Dok se to događa, svi smo pozvani stvarati nove znakove nade koji svjedoče kršćansku ljubav, kao što su činili mnogi sveci i svetice kroz povijest. Bolnice i škole, na primjer, predstavljaju ustanove osnovane zato da izraze prihvaćanje najslabijih i marginaliziranih. One bi sada trebale biti dio javnih politika svake zemlje, ali ratovi i nejednakosti to često još uvijek sprječavaju. Znakovi nade danas sve više postaju obiteljski domovi, stambene zajednice za maloljetnike, savjetovališta i prihvatni centri, pučke kuhinje, prenoćišta, pučke škole: koliko samo često skrivenih znakova, koje možda ne primjećujemo, ali koji su tako važni za prevladavanje ravnodušnosti i poticanje na predano zalaganje u različitim oblicima volontiranja!
Siromasi nisu dodatna briga za Crkvu, nego najmilija braća i sestre, jer nas svaki od njih, svojim životom, kao i riječima i mudrošću koju nose, nadahnjuje da dođemo u konkretan dodir s istinom evanđelja. Stoga Svjetski dan siromaha ima za cilj podsjetiti naše zajednice da su siromašni ljudi u središtu svake pastoralne skrbi, ne samo u njezinom milosrdnom aspektu, već i u onome što Crkva slavi i naviješta. Bog je preuzeo njihovo siromaštvo kako bi nas obogatio njihovim glasovima, njihovim pričama i njihovim licima. Svi oblici siromaštva, bez iznimke, poziv su da se evanđelje živi na konkretan način i da se pružaju djelotvorni znakovi nade.
6. To je poziv koji pred nas stavlja slavlje Jubileja. Nije slučajno da se Svjetski dan siromaha slavi pred kraj ove Godine milosti. Kada se Sveta vrata zatvore, morat ćemo čuvati i prenositi Božje darove koji su izliveni u naše ruke tijekom cijele godine molitve, obraćenja i svjedočenja. Siromasi nisu predmet naše pastoralne skrbi, nego kreativni subjekti koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove načine življenja evanđelja danas. Suočeni s novim valovima osiromašenja koji se nižu jedan za drugim, postoji opasnost da se na to naviknemo i s tim se pomirimo. Svakodnevno susrećemo siromašne ili osiromašene ljude, a ponekad se može dogoditi da i mi sami imamo manje, da izgubimo ono što nam se nekad činilo sigurnim: dom, dovoljno hrane kroz dan, pristup zdravstvenoj skrbi, dobru razinu obrazovanja i informiranosti, slobodu vjeroispovijedi i izražavanja.
Kod promicanja općeg dobra, naša društvena odgovornost temelji se na stvaralačkom činu Boga, koji svima daje zemaljska dobra: kao i ona, i plodovi ljudskog rada također bi trebali biti jednako dostupni svima. Pomaganje siromašnima je, naime, prije pitanje pravde, nego milosrđa. To je ono što primjećuje sveti Augustin: „Gladnome daješ kruha, ali bilo bi bolje da nitko nije gladan, premda tada ne bi bilo nikoga tko je kruha gladan. Gologa odijevaš, ali koliko bi bolje bilo da svi imaju odjeću i da ne bude te oskudice!“ (Tumačenje Prve Ivanove poslanice VIII, 5).
Nadam se, dakle, da će ova Sveta godina potaknuti razvoj politika za borbu protiv starih i novih oblika siromaštva, te biti poticaj novim inicijativama za podršku i pomoć najsiromašnijima. Posao, obrazovanje, dom, zdravlje preduvjeti su za sigurnost koja se nikada neće postići oružjem. Pozdravljam već postojeće inicijative i napore koje svakodnevno veliki broj muškaraca i žena dobre volje ulaže na međunarodnoj razini.
Povjerimo se Blaženoj Djevici Mariji, Tješiteljici žalosnih, i zajedno s njom uzdignimo pjesmu nade, služeći se riječima himna Te Deum: „In Te, Domine, speravi, non confundar in aeternum – U tebe se, Gospodine, uzdam: ne daj da se ikada postidim“.
Iz Vatikana, 13. lipnja 2025., spomen svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha
PAPA LAV XIV.